Prikaz zbirke pesama Dragoslava Dedovića „Fjodorov džez“

Zbirka pesama po meri i ukusu onih koji vole dinamiku, pokret i slikovitost. Pesnik je tu, iako za njega nisam znala. Rođen u Zemunu (1963), živeo je i školovao se u Bosni. Kasnije je postao novinar. Trenutno zaposlen u Dojče vele, u Nemačkoj. Pesnik i esejista. Dobitnik ovogodišnje (2024) nagrade Branko Miljković za poeziju.

Prvi utisak o poeziji D. Dedovića je utisak o izgnaničkoj, apartidnoj poeziji. Na više mesta čitalac se, kao i pesnik, suočava sa državnim granicama, prolazi kroz gradove, prelazi kontinente. Na mapi pesnikovih zabeleški su slike onoga što je video. U dva ciklusa, izdvajaju se prestonica i palanka. Prepoznah Leskovac, Vlasotince, Brione. Upisah planine i reke, Avalu, Veternicu. Videh život svakidašnji i iznad tog života pesnika koji oslobađa pejzaž svih konotacija, sem misaonih i emocionalnih. Posvećeni posmatrač!

Čitanje mi je pružilo veliko zadovoljstvo. Kao da sam izašla iz radnje za renoviranje starih lutki. Poznati predeli, gradovi, reljefi, geografska pribežišta, sada obnovljeni. Energijom pamćenja, kroz novu pesničku reč.

„Crna čiopa“ je uvodna pesma, simbol letenja i snova. U snu je pesnik leteo, gledao napuštena sela, puteve, gradove nalik na jastučiće za čiode. Tako nekako leteo je i Enkidu i iz nebeske perspektive gledao zemlju. Pesnik se onda probudio, san je nestao, gravitacija ga je povukla u stvarnost. Nastalo je buđenje. I nastala je ova zbirka, izdeljena na cikluse.

Svaki ciklus je, opet, medonosna košnica – gradovi, sela i i palanke, ostrva Sredozemlja i Nemačka kao krajnja odrednica. Uz svaki ciklus, shodno sadržaju, ide po jedan atribut – gradovi su za elegije, palanka za napeve, (mada između elegije i napeva nema doživljajne razlike), Sredozemlje je kraljevsko, a Nemačka za pesnika još uvek fragmentarna.

CIKLUS „Prestoničke elgije“ započinje stihovima:

„Ko si ti u ovom gradu/nesuđeni urođenik na proputovanju/ili tek odraz u vetrobranu/autobusa što stiže iz Vlasotinca.“

Prestonica je elegična. Pesnik vidi perone, šine, tajkunske kule, kafanu Kod Ace na Lazarevačkom drumu, Ada mol, bandere, kablove. Autobuse za Železnik, Vodovodsku, Avalu, buđenje Svaroga.

IZMEĐU DVA GROBA

petak, svi su otišli

prizor uokviren berlinskom stolarijom

ispod koje drema stambolski tepih:

dva stabla, dva automobila

i gola zemlja nagiba

ovde si stigao kružeći po kontinentu

sumanutim putanjama

niko ne zove, svi su otišli

majka i otac izvan dometa

između njihovih grobova

370 kilometara, tri državne granice

čudo da su ikad ležali

jedno pored drugog, da si bio

želja, nagon, možda nejasna zamisao

zato zapisuješ u Votsap:

sine, između mog groba i groba tvoje majke

biće 1200 kilometara, pet državnih granica.

ne tuguj, čuda se ponavljaju, čuda se uvećavaju.

CIKLUS „Planački napevi“

Sike Iz palanke: Cepanice ispod podruma, tronogi pas, paprike što se suše na ćilimu, grafiti koji još uvek obaraju vladu. Srča detinjstva žigne iznutra. Gleda serije sa mrtvim glumcima. Gleda atare i vinograde, na poljanu bačen kauč, iz njega vire feder na kome se sunčai gušter.

„Možda će neko/izbaviti i ove čokote/ od leske i čkalja//od biljnog košmara od/ nemara ljudskog.“ (Vinaračka). Gledaće ženu što ljušti narandžu iz zemlje hananske, na proleće će otvoriti teglicu; videće bife Mladost kraj Veternice, besposlenog voskara dok posmatra opštinarke i čeka Zadušnice, ulicu Strahinjića Bana, ali ne junačku, ali ne fensersku, već jednu palanačku, u kojoj/ „čovek u naručju nosi/stonu lampu kao čivavu/i plesnim korakom izbegava bare/odvod podriguje vodu.“ /

PODNE NA HISARU KOD LESKOVCA

S krcatih dalekih polja odblesak plastenika,

dah južnog povetarca. U gradu svadba se

sprema: sirene, bubnjevi, trube.

Kao da veseli Turčin nikuda išao nije

na licu mladoženje kopni momačka zbilja

a poligamna duša pod teškim crkvenim zvonom

nečujno stenje. Kitnjasti svatovski mravi.

Ovde je toplo. Sezona parenja poskoka.

Iz hlada posmatraš zapad. Tamo kod

ciganske izbe, kod divlje deponije jelena nigde.

Samo krovova more. Režanje rasnih pasa.

I nema purpura. I nema magle plave.

CIKLUS „Kralj Sredozemlja“

Pesnik Dedović je, čini se, najizdašniji i najraznovrsniji kod teme mora. Opisao je Brione, čemprese, bugenvilije, luke, Jadran – ovako su, dakle, letovali oni kojima je verovao, a on, još uvek dete ili momak, daleko 880 km ka jugu. Opisao je grčka mora, ostrva kao broševe na plavoj plahti, ćilime borovih iglica, beznađe ribarskog sela, jegulje i vitlanje bačenog kamena, i nektarinu, koja je za grčke kozare i paradajz turiste rajski plod. I sve obojio u egejski tirkiz, helensko plavo, zelenoplavo…Tu je i pčelica (Maja) koju duneš prema moru:

/“zbogom Majo došapneš joj/ hvala na savršenstvu saća/na blagorodnosti meda.“ /

MINOJSKO ŠIBICARENJE

zrikavac u krošnji pinjola

šišarkom češlja kornjačin oklop

i to ne prestaje i to ne prestaje

ali ti hoćeš frktanje bika

očajan kao Tezej hoćeš

vazoliku Arijadnu

lako je ovde, lavirint je napolju

provučen kroz arapske mletačke osmanske gene

crnpurasti Minojci prodaju suvenire

nude ti slamčice s osmehom Minotaura

koju god izvučeš – nije crvena nit.

Ili:

„more je u Istri

zašećereno tucanim zlatom

da možeš izabrao bi baš ovakav dan

zaplivaš ka pučini sav se

ospeš u so“

CIKLUS „NemačkI fragmenti“

Na putu ka Berlinu prođeš kroz Tugovo, ostaviš lokalne momke uz pivo koje hlade kraj izvora. Tajnoviti pedeset peti. Možda rođendan. Susnežica sa severa. Krošnja u parku iz Bizmarkovog doba. Jedanaest gradova je prošao, više država, 30 adresa. Na kraju, simptomatičan je zaključak:

„dobro si prošao/nisi ubijao/nisi ubijen/

dečak iz 20. veka.“

FJODOROV DŽEZ

Alteburgerštrase 194 prvi sprat

katkad pred spavanje poluglasno čitaš

ruski odzvanja staronemačkom sobom

pun slučajnih sinkopa

na tom jeziku osamdeset i osme

u Krakovu moliš Ninu iz Harkova

da cele julske noći ostane uz tebe

pegavo lice, vibrato ćirilice

da li je u rodnom gradu

dočekala unuke i rat

šteta

jurodivi Fjodor

(i ti bi ga u kafani oterao od stola)

nikada neće čuti svoje rečenice

južnjački izdžezirane.

Zbirku je objavila kraljevačka Povelja.

Autorka: Dana Ćirić

Izvor: Plavi krug

Related posts