Zbirka pesama po meri i ukusu onih koji vole dinamiku, pokret i slikovitost. Pesnik je tu, iako za njega nisam znala. Rođen u Zemunu (1963), živeo je i školovao se u Bosni. Kasnije je postao novinar. Trenutno zaposlen u Dojče vele, u Nemačkoj. Pesnik i esejista. Dobitnik ovogodišnje (2024) nagrade Branko Miljković za poeziju.
Prvi utisak o poeziji D. Dedovića je utisak o izgnaničkoj, apartidnoj poeziji. Na više mesta čitalac se, kao i pesnik, suočava sa državnim granicama, prolazi kroz gradove, prelazi kontinente. Na mapi pesnikovih zabeleški su slike onoga što je video. U dva ciklusa, izdvajaju se prestonica i palanka. Prepoznah Leskovac, Vlasotince, Brione. Upisah planine i reke, Avalu, Veternicu. Videh život svakidašnji i iznad tog života pesnika koji oslobađa pejzaž svih konotacija, sem misaonih i emocionalnih. Posvećeni posmatrač!
Čitanje mi je pružilo veliko zadovoljstvo. Kao da sam izašla iz radnje za renoviranje starih lutki. Poznati predeli, gradovi, reljefi, geografska pribežišta, sada obnovljeni. Energijom pamćenja, kroz novu pesničku reč.
„Crna čiopa“ je uvodna pesma, simbol letenja i snova. U snu je pesnik leteo, gledao napuštena sela, puteve, gradove nalik na jastučiće za čiode. Tako nekako leteo je i Enkidu i iz nebeske perspektive gledao zemlju. Pesnik se onda probudio, san je nestao, gravitacija ga je povukla u stvarnost. Nastalo je buđenje. I nastala je ova zbirka, izdeljena na cikluse.
Svaki ciklus je, opet, medonosna košnica – gradovi, sela i i palanke, ostrva Sredozemlja i Nemačka kao krajnja odrednica. Uz svaki ciklus, shodno sadržaju, ide po jedan atribut – gradovi su za elegije, palanka za napeve, (mada između elegije i napeva nema doživljajne razlike), Sredozemlje je kraljevsko, a Nemačka za pesnika još uvek fragmentarna.
CIKLUS „Prestoničke elgije“ započinje stihovima:
„Ko si ti u ovom gradu/nesuđeni urođenik na proputovanju/ili tek odraz u vetrobranu/autobusa što stiže iz Vlasotinca.“
Prestonica je elegična. Pesnik vidi perone, šine, tajkunske kule, kafanu Kod Ace na Lazarevačkom drumu, Ada mol, bandere, kablove. Autobuse za Železnik, Vodovodsku, Avalu, buđenje Svaroga.
IZMEĐU DVA GROBA
petak, svi su otišli
prizor uokviren berlinskom stolarijom
ispod koje drema stambolski tepih:
dva stabla, dva automobila
i gola zemlja nagiba
ovde si stigao kružeći po kontinentu
sumanutim putanjama
niko ne zove, svi su otišli
majka i otac izvan dometa
između njihovih grobova
370 kilometara, tri državne granice
čudo da su ikad ležali
jedno pored drugog, da si bio
želja, nagon, možda nejasna zamisao
zato zapisuješ u Votsap:
sine, između mog groba i groba tvoje majke
biće 1200 kilometara, pet državnih granica.
ne tuguj, čuda se ponavljaju, čuda se uvećavaju.
CIKLUS „Planački napevi“
Sike Iz palanke: Cepanice ispod podruma, tronogi pas, paprike što se suše na ćilimu, grafiti koji još uvek obaraju vladu. Srča detinjstva žigne iznutra. Gleda serije sa mrtvim glumcima. Gleda atare i vinograde, na poljanu bačen kauč, iz njega vire feder na kome se sunčai gušter.
„Možda će neko/izbaviti i ove čokote/ od leske i čkalja//od biljnog košmara od/ nemara ljudskog.“ (Vinaračka). Gledaće ženu što ljušti narandžu iz zemlje hananske, na proleće će otvoriti teglicu; videće bife Mladost kraj Veternice, besposlenog voskara dok posmatra opštinarke i čeka Zadušnice, ulicu Strahinjića Bana, ali ne junačku, ali ne fensersku, već jednu palanačku, u kojoj/ „čovek u naručju nosi/stonu lampu kao čivavu/i plesnim korakom izbegava bare/odvod podriguje vodu.“ /
PODNE NA HISARU KOD LESKOVCA
S krcatih dalekih polja odblesak plastenika,
dah južnog povetarca. U gradu svadba se
sprema: sirene, bubnjevi, trube.
Kao da veseli Turčin nikuda išao nije
na licu mladoženje kopni momačka zbilja
a poligamna duša pod teškim crkvenim zvonom
nečujno stenje. Kitnjasti svatovski mravi.
Ovde je toplo. Sezona parenja poskoka.
Iz hlada posmatraš zapad. Tamo kod
ciganske izbe, kod divlje deponije jelena nigde.
Samo krovova more. Režanje rasnih pasa.
I nema purpura. I nema magle plave.
CIKLUS „Kralj Sredozemlja“
Pesnik Dedović je, čini se, najizdašniji i najraznovrsniji kod teme mora. Opisao je Brione, čemprese, bugenvilije, luke, Jadran – ovako su, dakle, letovali oni kojima je verovao, a on, još uvek dete ili momak, daleko 880 km ka jugu. Opisao je grčka mora, ostrva kao broševe na plavoj plahti, ćilime borovih iglica, beznađe ribarskog sela, jegulje i vitlanje bačenog kamena, i nektarinu, koja je za grčke kozare i paradajz turiste rajski plod. I sve obojio u egejski tirkiz, helensko plavo, zelenoplavo…Tu je i pčelica (Maja) koju duneš prema moru:
/“zbogom Majo došapneš joj/ hvala na savršenstvu saća/na blagorodnosti meda.“ /
MINOJSKO ŠIBICARENJE
zrikavac u krošnji pinjola
šišarkom češlja kornjačin oklop
i to ne prestaje i to ne prestaje
ali ti hoćeš frktanje bika
očajan kao Tezej hoćeš
vazoliku Arijadnu
lako je ovde, lavirint je napolju
provučen kroz arapske mletačke osmanske gene
crnpurasti Minojci prodaju suvenire
nude ti slamčice s osmehom Minotaura
koju god izvučeš – nije crvena nit.
Ili:
„more je u Istri
zašećereno tucanim zlatom
da možeš izabrao bi baš ovakav dan
zaplivaš ka pučini sav se
ospeš u so“
CIKLUS „NemačkI fragmenti“
Na putu ka Berlinu prođeš kroz Tugovo, ostaviš lokalne momke uz pivo koje hlade kraj izvora. Tajnoviti pedeset peti. Možda rođendan. Susnežica sa severa. Krošnja u parku iz Bizmarkovog doba. Jedanaest gradova je prošao, više država, 30 adresa. Na kraju, simptomatičan je zaključak:
„dobro si prošao/nisi ubijao/nisi ubijen/
dečak iz 20. veka.“
FJODOROV DŽEZ
Alteburgerštrase 194 prvi sprat
katkad pred spavanje poluglasno čitaš
ruski odzvanja staronemačkom sobom
pun slučajnih sinkopa
na tom jeziku osamdeset i osme
u Krakovu moliš Ninu iz Harkova
da cele julske noći ostane uz tebe
pegavo lice, vibrato ćirilice
da li je u rodnom gradu
dočekala unuke i rat
šteta
jurodivi Fjodor
(i ti bi ga u kafani oterao od stola)
nikada neće čuti svoje rečenice
južnjački izdžezirane.
Zbirku je objavila kraljevačka Povelja.
Autorka: Dana Ćirić
Izvor: Plavi krug