Puteva trista za bijeg iz djetinjstva
Svi žurimo da odrastemo misleći da su nam svi snovi, želje i ambicije zarobljeni u okovima djetinjstva koje ne pruža dovoljno slobode odlučivanja da život krojimo isključivo po svojoj mjeri. Sa druge strane, proces prilagođavanja svijetu odraslih u kojem se odjednom nađemo, prilično je mučan i bolan, jer sa odlukama dolaze i odgovornosti, sa odgovornostima i posljedice. Neko se u tom vrtlogu snađe, sazri, preoblikuje i odlučno istraje u namjeri da uskladi vlastite potrebe i ciljeve sa surovošću života, dok drugi u silnoj želji da imaju savršene živote i ispune nedostižna očekivanja, na kraju sagore.
„Kopenhaška trilogija“ je portret jednog životnog ciklusa, naslikan iz ugla istoimene junakinje čiji je život uveliko skup autobiografskih elemenata same autorke Tove Ditlevsen, poznate danske književnice koja je svoju zasluženu slavu, kao i mnogi drugi autori, stekla posthumno. Iako su dijelovi knjige svjetlost dana ugledali još tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, priča je svojih pet minuta dočekala relativno skoro, po objavljivanju Goldmanovog prevoda trećeg dijela memoara na engleski jezik, čime je trilogija u potpunosti zaokružena, a knjiga svrstana u top 10 najboljih knjiga 2021.godine prema recenzijama magazina The New York Times.
Ova serija memoara, ispričana u prvom licu, podijeljena je u tri dijela – Djetinjstvo, Mladost i Zavisnost, gdje svaki od njih prati određen period života mlade žene rastrzane između neprihvatanja u djetinjstvu, snažne potrebe za pripadanjem i bliskošću, neobuzdane strasti da se bavi umjetnošću i očekivanja da uskladi život prema standardima danskog društva u godinama koje su prethodile Hitlerovoj diktaturi i Drugom svjetskom ratu. Iako se zvanično smatra fikcijom, priča je uveliko potkrepljena detaljima iz stvarnog života autorke koja je, kao i glavna junakinja, odrasla u kopenhaškom distriktu Vesterbo, unutar radničke porodice socijalističkih shvatanja, imala nekoliko brakova i proživljavala dugogodišnje borbe sa zavisnošću od alkohola i opijata.
Djetinjstvo Tove Ditlevsen iz ove priče je primjer djetinjstva kojem niti porodica, niti društvo nisu dali značenje i suštinu. Sve druge nesmotrene odluke, strahovi i revolti koji su uslijedili tokom odrastanja proizilaze iz nepodnošljive bijede i učmalosti radničke svakodnevnice, odbijanja i neispunjenih potreba za slobodom, razumijevanjem i prihvatanjem ličnosti koja se koja se nije uklapala u društveno usvojen kalup žene. Tove je željela da bude pisac, umjetnik, sa svom mogućom slobodom koja pripada toj vrsti poziva, ali savjet majke od početka bio je da što prije pronađe muža “stabil[nog] kvalifikovan[og] radnik[a] koji s posla ide pravac kući sa svojom sedmičnom isplatom i ne pije.”
Tako se prvi put i udala za mnogo starijeg muškarca koji je ispoljio naklonost prema njenim pjesmama i pomogao joj da pronađe svog prvog izdavača. Nesrećna zbog braka u kojem nije zadovoljila sva čulna zadovoljstva niti svoju intenzivnu potrebu za bliskošću, Tove niže aferu za aferom, mijenja društva i okruženja sve dok ne završi u braku sa čuvenim doktorom koji je uvodi u svijet zavisnosti od Demerola i manipulativno dovodi do ruba preživljavanja. U trenutku kada njena karijera dostiže vrhunac, počinje njen pravi životni brodolom.
Knjiga izgleda kao pokušaj same autorke da vlastitom biću ili nekom imaginarnom sagovorniku ispovijedi život u kojem se našla, kao i svoju odluku da ga okonča, što se i desilo samo pet godina po objavljivanju memoara. Ona govori iskreno i ogoljeno o svojoj autodestrukciji, na kraju bez potrebe da joj iko pruži razumijevanje i saosjećajnost. Roman je pisan jednostavnim jezikom, protkan sivilom i melanholijom u svakom poglavlju, ali univerzalan do te mjere da kad bi bilo ko od nas odlučio da svoje memoare podijeli na dijelove, nazvao bi ih istim imenima. Iako, sudeći po posljednjoj stranici knjige djeluje da se u konačnici miri sa sudbinom i predskazuje optimistične dane, Tove u realnosti ostaje buntovnik do kraja, pokazujući da nikad nije i neće moći prihvatiti život koji joj je po rođenju dodijeljen.
…“Polako, prihvatila sam život takav kakav je. Viktor i ja smo se voljeli i bilo je dovoljno da imamo jedno drugo i djecu. Počela sam ponovo da pišem, a kad god bi mi se realnost uvukla pod kožu, kupila bih bocu vina i podijelila s Viktorom. Bila sam spašena od godina zavisnosti, ali od tada, sijenka te stare češžnje još uvijek se vraća kada radim test krvi ili prolazim pored izloga apoteke. Ona nikada neće nestati, dokle god ja budem živa. „
P.S. Ukoliko u septembru treba samo jednu knjigu da preporučim, to je svakako „Kopenhaška trilogija“.
Autorka: Željka Milinčić
