Ravnodušnost kao paraliza pripadanja: O Kamijevom „Strancu“

Može li čovjek biti potpuni stranac u vlastitom životu? Zašto se ponekad osjećamo kao da ne pripadamo ni sami sebi niti svijetu oko sebe? Da li je ravnodušnost prihvatanje ili odbacivanje realnosti i šta prouzrokuje toliki jaz između zamišljenog i verbalizovanog? Ovo su pitanja kojim se pozabavio francuski nobelovac Alber Kami u svom najpoznatijem romanu „Stranac“, objavljenom 1942. godine.

Radnja je smještena u Alžiru i sačinjena je od, naočigled, sasvim trivijalnih događaja u životu glavnog junaka po imenu Mersault. Rečenica kojom roman počinje („Danas je umrla mama. Ili možda juče. Ne znam.“) istovremeno opisuje njegov karakter – izolovanost, apatiju, dosadu, ravnodušnost i odsustvo bilo kakvog aktivnog učešća u vlastitoj sudbini, te suptilno ukazuje na glavne teme koje se prožimaju opisima i dijalozima, a tiču se apsurda, besmisla ovozemaljskog života i ideoloških tvorevina.

Prvi dio romana se vrti oko majčine sahrane tokom koje se stiče utisak da je Mersou mnogo veći teret to što je morao da joj prisustvuje i ispuni formu, nego sama činjenica da mu se desila smrt roditelja. Sva dešavanja tokom nekoliko sati provedenih u staračkom domu, njegova evidentna ravnodušnost koja potpuno odskače od društvenih očekivanja, odsustvo suza i javnog izliva emocija, koštaće ga života u drugom dijelu gdje mu se na suđenju zbog ubistva Arapina upravo ta otuđenost od majke i činjenica da nije pokazao žal za njenom smrću uzimaju kao relevantan dokaz zločinačkih namjera.

Merso je predstavljen kao pasivni posmatrač svog vlasitog života, neko ko potpuno izolovan od svijeta ne doživljava intenzivno ni svoj posao, ni ljubav, ljude kojima je okružen i sa kojima stvara potpuno površne odnose, pa ni samu smrt koju iščekuje u zatvorskoj ćeliji, govoreći da mu je „gotovo svejedno hoće li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini života, jer će, naravno, u oba slučaja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti i to na hiljade godina.“

Sa jedne strane, ova pasivnost glavnog junaka je nešto što na trenutke prilično iritira, jer neminovno postavlja pitanje koje se u mislima čitaoca proteže do kraja knjige – da li je moguće da tako olako prihvata i vlastitu smrt, bez mogućnosti pomilovanja, pokajanja, popravke i obnove srušenih temelja? Sa druge strane, objektivnom analizom dolazimo do činjenice da je Merso u potpunosti iskren sam prema sebi, odvažan da jednako prihvati i dobre i loše strane života tako da ga nijedna ne uzdrma do te mjere da se ponese ili razočara dok istovremeno odbacuje sve društveno nametnute norme kao potpuno besmislen, vještački i sulud konstrukt. On smatra da je pojedinac taj koji ima vlast nad samim sobom, svojom glavom i osjećajima, te da su spoljni uticaji prividni i nevažni. Bilo da se priklonimo jednoj ili drugoj strani, sliku dodatno komplikuje i remeti pitanje morala u kom je jasno da je Merso izvršio ubistvo bez ikakvog posebnog motiva, a za koje do samog kraja ne osjeća krivicu. 

Smisao besmisla glavnog lika i njegovog zločina može se pronaći jedino u samom kontekstu romana koji je napisan u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je apsurd bio nepodnošljiv teret svakodnevnice. Roman se kontekstualno tiče i kolonizacije Alžira od strane francuskih vlasti, jer se i sam pisac tokom svog života žustro protivio ugnjetavanju domorodačkog stranovništva, iako u konačnici nije podržao borbu za nezavisnost Alžira.

„Stranac“ ne spada u grupu uzbudljivog  štiva, ali sasvim sigurno podstiče na razmišljanje o istini, moralu, društveno nametnutnim diskursima i vlastitom uklapanju u vrijeme i mjesto koje nam je određeno za život. Njegova ljepota je u jednostavnosti jezika i kompleksnosti ljudskog uma koji ne uspijeva da razvije osjećaj pripadnosti.

Foto: Pinterest

Autorka: Željka Milinčić

Related posts