Milovan Kljajević: „U nasleđu nosimo palu prirodu, ali takođe nosimo i nadu“

Branko Miljković je s pravom govorio da će poeziju svi pisati, te kao da je svojom istoimenom pesmom anticipirao proboj ovog poetskog izraza u etar. Pesnička današnjica obiluje novim piscima, mnoštvom stihova, zbornika, pesničkih večeri, no Miljković je izostavio dva ključna pitanja – da li će poeziju svi čitati, kao i to da li će svi pisati kvalitetnu poeziju. Zato je velika stvar naići na sagovornika, čija poezija ne samo da je kvalitetna, već koji se, kroz promociju i svojih kolega-pesnika, trudi da poezija dopre do što većeg broja ljudi.

Predstavljamo vam Milovana Kljajevića, urednika i osnivača Instagram i Fejsbuk stranice Dezintegrisano i autora pesničke zbirke Trn sa kojim smo razgovarali o književnosti, poeziji, kulturi i Čoveku.

Šta znači biti pesnik u savremenom svetu, odnosno, šta uopšte podrazumeva baviti se književnošću danas?

Vjerujem da to znači preispitivati sebe, svijet oko sebe i sebe u svijetu. Vjerujem da to jeste svojevrsna borba sa sobom i svijetom oko sebe, borba pretočena u stihove koji su nastali iz potrebe da se čovjek iskaže, ne bi li lakše nosio svoj teret. Baviti se književnošću ili bilo kojom drugom umjetnošću znači posvjedočiti neki svoj ugao gledanja na život (materijalni i nematerijalni).

Na koji način si otkrio svoj dar za pisanje i gde pronalaziš najveću inspiraciju za svoja dela?

U jednom od prvih intervjua sam rekao kako sam svoju prvu pjesmu napisao u pijanom stanju, gonjen teškim emotivnim stanjem zbog jedne propale ljubavne priče. Eto sledeće jutro trijezan sam otkrio kako imam dara, valjda. Međutim, nisam kasnije nastavio sa pisanjem vođen nekom idejom kako imam dara i trebam pisati. Sve kasnije pjesme su bile najmanje ljubavne, nastale kao i prva (koju nemam niđe sačuvanu) sve iz potrebe da se izrazim. Pisaću dok god osjećam potrebu za tim, inspiracija nalazi mene, a ne ja nju. 

Šta je to što poeziju odvaja od proze kada govorimo o umetničkom izrazu?

Razlika je ekonomske prirode, pjesnik uštedi dosta papira. Šalim se, razlika je valjda u tome što na primjer pjesnik može u par strofa da prikaže sve nesreće rata, dok proznom piscu treba jedan čitav roman.

Kakvo je tvoje mišljenje o savremenoj pesničkoj i književnoj sceni? Šta je ono što su sličnosti, a šta razlike u odnosu na, recimo, vreme u kojem su stvarali Andrić, Crnjanski, Selimović?

Pa nema neke velike razlike, čovjek je ostao isti. Isti je čovjek danas i prije hiljadu godina. Mijenjali su se stilovi, način izražavanja, a možda i pitanja kojima su se bavili većinski. Andrić je bio van svoje ere stvaranja, teško da ga možemo uklopiti bilo đe…

Pored poezije, vodiš i jednu od najuticajnijih Instagram i Facebook stranica na polju umetnosti i kulture – Dezintegrisano. S obzirom na to da živimo u vremenu gde su ovakve teme na margini, kako je nastala ideja o stvaranju čitave priče?

Na stranici sam prvenstveno objavljivao samo svoju poeziju, onda sam počeo dosta da se interesujem za regionalnu pjesničku scenu, pa bih povremeno objavio nešto što mi se svidi i tako smo eto kasnije došli do zbornika poezije „dezintegrisano“. Sve je nastalo sasvim spontano, kao i većina stvari u mom životu.

Zbog čega stranica nosi baš naziv Dezintegrisano i šta je ono što, zapravo, integriše Čoveka?

Naiđe period kada se Tvorac naljuti na čovječanstvo, ali ne  razočara u čovjeka. Onda On dezintegriše Svijet. Ali ponovo da šansu čovjeku. Mi znamo da u nasleđu nosimo  palu prirodu, ali takođe nosimo i nadu. Dezintegrisati se na mnogo sitnih frakcija, ogoliti dušu da plovi, izađe na obalu i pogleda u svoj odraz u  beskonačnom toku u kome otiču  i dotiču dobro i zlo. Ta vječna borba kreće dezintegracijom. U snu o vječnosti dezintegrisani koncept je i Prometej koji krade vatru Bogovima i dariva ljudima.  Privilegija je misliti i osjećati. Neće nas okovati. Jer pjesnik će se dezintegrisati, zbaciti lance i ostaviti djelo.

Prošle godine, Otvorena knjiga objavila je tvoju pesničku zbirku Trn. Reci nam nešto više o samoj simbolici naslova i koja pesma ti je najmilija srcu (ako uopšte možeš da izdvojiš ovaj segment)?

Da, prošle godine je izašao moj pjesnički prvijenac. Pjesme iz zbirke su nastajale u raznim periodima života, raznim duševnim stanjima, nisu pisane sa ciljem da nekad budu objedinjene i objavljene. Te su pjesme bile trn u mojoj duši, pokušaj da dušu zacijelim, između ostalog. Ne vezujem se za napisane pjesme, pišem ih da bi otišle od mene.

Koliko je vremena potrebno da bi jedna pesma dobila svoj puni, završeni i savršeni oblik?

Sve zavisi, imam pjesama koje nisam uopšte mijenjao, nego su ostale u svojoj prvobitnoj verziji. Na pojedinim sam radio mnogo duže. Prije nego počnem pjesmu da pišem nekad misao ključa danima u meni, pa nekad nastane pjesma, a nekad ne nastane. Nekad napišem pjesmu odmah nakon što mi se neka misao javi, sve kako kad.

Kako bi ocenio današnje stanje u kulturi i gde umetnost vidiš za par godina?

Pa nije podržana umjetnička scena uopšte od zvaničnih državnih institucija, jako slabo. Svaki pojedinac se mora boriti sam za sebe, neki se izbore, a neki ne budu te sreće. Zbog toga je dobro da ima što više alternativnih vidova podrške, kao eto ta moja stranica, zbornik koji sam priredio i slično.

Sa kojima se sve izazovima susreću pisci, prvenstveno oni mlađe generacije?

Prvenstveno sa izazovima koje život donosi čovjeku uopšte, bio on pisac ili keramičar. A drugi veliki izazov jeste put do izdavača. Raditi, boriti se, na kraju će se poklopiti ili neće.

Otkrij nam nešto vise o svojim daljim delovanjima u umetničko-književnom svetu? Spremaš li nešto novo na tom polju, možda još jedan zbornik poezije ili još jednu pesničku zibrku ili pak nešto potpuno drugačije?

Radim na svojoj drugoj zbirci poezije koja će biti tematska i raspoređena u nekoliko cjelina, daće Bog da ugleda svjetlost dana do kraja ove godine. Drugi zbornik poezije trenutno ne planiram, ako ga i bude biće u znatno manjem tiražu (ali onda se postavlja pitanje vrijedi li sve to tolikog truda da bi se mi autori čitali međusobno).

Čupava Keleraba vam za kraj razgovora predlaže da u vaš spisak obavezne literature, koju morate pročitati do kraja života, uvrstite i zbirku pesama Trn, Milovana Kljajevića, koja će vas, doduše, odvesti na jedno putovanje prepuno dezintergracije. No, kraj tog puta vodi vas ka vašem sopstvu, ka vama samima; na kraju se vraćate onome božanskom u vama – vraćate se sebi.

Zbirka pesma Trn dostupna je na sajtu Otvorene knjige.

Autorka: Milica Milošević

Related posts

Leave a Comment