Yuгosпora – platforma koja ruši nacionalne stereotipe

Naša današnja sagovornica je Mirjana Stošić, predavačica na Fakultetu za medije i komunikacije, koja je prošle godnije pokrenula platformu Yuгosпora sa ciljem da zainteresovanoj javnosti predstavi gotovo nepoznatu i provokativnu zajednicu onih koji su neposredno pre, tokom, ili posle rata napustili SFRJ.

S druge strane, nakom „smrti“ Jugoslavije, rasejanje je sveopšte, pa je potrebno prepoznati da smo svi/sve fantomski glasovi u rasejanju. Sam naziv upućuje na reč „dijaspora“, ali i na istrajna i provokativna sporenja (uključujući i fenomen unutrašnje emigracije).

Razovori sa raznovrsnim sagovornicima/sagovornicama su zamišljeni u formi intervjua, okruglog stola, panela i intimnih ispovesti onih koji su, suočeni sa nepremostivim gubitkom (države, identiteta, istorije, jezika, zajedništva) izvesni oblik života potražili „izvan“ – u rasejanju. Kako su se oni/one odmetali u dijaspore i unutrašnje egzile, kao izbeglice iz besmisla, tako se i idejni horizont širio i/ili sužavao. Ovde i tamo. Drugde.

Kako je nastala ideja o Yugospori i koja je njena suštinska misija?

Platforma Yugospora, koja podrazumeva raznovrsne sadržaje, od kojih je samo jedan podkast, nastala je odavno (snovidno), ali je zaživela „online“ tek 2020. godine. Dugo sam sanjala taj san da se okupe oni i one koji mogu da govore o jugoslovenstvu i socijalizmu, kao nekim formama gubitka. Naziv platforme je koautorski, kao što je i urednički posao zajednički – Tomislav Longinović je predložio neologizam „Yuгosпora“, dok je drugi deo naslova („jugoslovenski glasovi u rasejanju) moja prvobitna ideja (kao i grafička intervencija mešanja latinice i ćirilice). Nakon prvih konceptualnih određenja same platforme, shvatila sam da smo svi/sve glasovi u rasejanju, nastali nakon krvavog raspada, i da, i „van dijaspore“, svi mi jesmo „drugde“: kulturno, identitetski, političkim i, naravno, ličnim životnim pričama koje su nesrećno uronjene u kolektivističke narativne paradigme. Podkast je podeljen na najmanje tri produkcijske celine: razgovori sa manje poznatim ličnostima sa i izvan naših prostora postjugoslovenskog; audio-čitanja esejistike za koju smatram da je značajna ali zanemarena (ili prigušena, nečujna, nečitana i sl.); audio-čitanja poezije i proze koje su, meni nezamislivo i uznemirujuće, teško dostupne ili sasvim nepoznate. Ono što se često previđa, kad je ova platforma u pitanju, jeste moj više puta ponovljen poziv da se svako ko želi uključi, da svako može da snima i osmisli neki razgovor, čitanje ili tumačenje našeg jezivo-šašavog savremenog trenutka i okruženja. Glavna okosnica Yugospore jeste zapravo prevazilaženje malih nacionalizama nakon raspada SFRJ i svih njenih krnjih nastavaka, do njenog iščeznuća. Ono što je preostalo, ono što odbija da umre, da progovori „nacionalno“ čistim jezikom – jugosporno je i jugosporično. Prema tome, kao što NSK ima državu u vremenu, Yugospora gradi zajednicu na ruševinama, sećanjima, aktivnom mišljenju, čitanju i pisanju.

Mirjana Stošić

Moram da se dotaknem samog naslova podkasta koji je i više nego zanimljiv. Prvenstveno, zanima me šta za tebe predstavlja odrednica „YU“ i kako si došla na ideju da je uklopiš sa imenicom „spora“?

Veoma je važna svaki deo ove čudesne izvedenice. „Yu“, odnosno, „Yugo“, predstavlja sabiranje raskomadanog i nacionalistički rastemeljenog nasleđa jugoslovenstva, ali drugi deo složenice je  najmanje dvosmislen: „dijaspora“, kao kulturno, političko, jezičko i svakakvo rasejanje: i, naravno, „spor“, kao nešto što stoji nasuprot isključivom liotarovskom shvatanju binarizma spor/raskol, dakle, kao prostor za razgovor, dijalog, polemiku – za otvorenu raspravu, sporenje. Mišljenja sam da smo uvek i unapred jugosporični, ali i jugosporni. Rasejani i sporni, u našim malim „burek republikama“, kako ih je nazvao Mitja Velikonja.

Zbog čega si se opredelila da Yugosporinu priču realizuješ u formi podkasta? Šta je to što podkast, generalno, donosi za razliku od drugih formata?

Pre Yugospore, pokrenula sam sajt, fejsbuk stranicu i Youtube kanal Polemology, no to nije zaživelo kako sam očekivala. Zašto? Najverovatniji odgovor, možda pomalo nepromišljen u ovom momentu, jeste da uzroci nevidljivosti leže u monomanskom pristupu, tj. na samostalnom nastupu i jednoobraznom mišljenju, koje je uglavnom bilo namenjeno predavačkom pozivu koji obavljam već skoro petnaest godina. Onda je taj san o ozvučavanju „jugoslovenskih glasova u rasejanju“ počeo da me proganja, pa sam rešila da se posvetim ostvarivanju sna. Na Yugosporin poziv su prve odgovorile moje drage prijateljice i spisateljice Katarina Sarić i Dina Murić, pa je prva epizoda bila performativno pesnička inicijacija u promišljanje ideje postjugoslovenskog „drugde“, uz moju nespretnu moderaciju. Ta epizoda mi je najdraža, upravo zbog iskakanja, nekontrolisanog smeha, grešaka i ispravljanja, a posebno zbog fenomenalne poezije koja je na određeni način promovisala Yugosporu i zauzvrat je Yugospora promovisala sestrinsku platformu Vavilonska biblioteka (koju vodi upravo katarina Sarić). Potom je rad sna nastavio sam od sebe da zamišlja nove teme, sagovornike, čitanja i okupljanja oko ideje koja nije više samo moja, koja je zajednička – koja je zajedničko dobro. Naglašavam da ne polažem nikakva ekskluzivistička prava na Yugosporu, i ponavljam poziv svima da se uključe i „ozvuče“ vlastite glasove.

Koliko je vremena i resursa potrebno da bi se realizovala jedna epizoda Yugosporinog podkasta?

Kad nađem sagovornike i sagovornice, sve ide veoma brzo. Snimanje, obrada zvuka i završna postprodukcija su proizvod „kućne radinosti“, odnosno, sve obavljam od kuće i bez tehnološke i distribucijske podrške, kakvu imaju, recimo, medijski i tehnološki podržani i opremljeni podkasti. Rezultat takvog rada su radosni i opušteni susreti, gerilski pristup podkast-estetici i vrlo beskompromisan zahtev koji sam postavila pred sebe: ne pregovaram sa ukusom i interesovanjima potencijalne publike. Teme su izazovne, uglavnom zahtevne. Ciljna grupa je nepostojeća u širem medijskom kontekstu, tako da se radujem svakom novom pratiocu. Ukratko, stendalovski rečeno, Yugospora je posvećena „to the happy few“. Ko je srećan, neka digne dva prsta, ili, ko je voljan da učestvuje, može da se uključi i samostalno realizuje polemiku, čitanje eseja, proze ili poezije. 

Zbog čega je danas kultura u Srbiji na margini medijskog prostora i kako se Yugospora bori sa trenutnom situacijom?

Postoje brojna određenja kulture. U praksi, u sferi edukacije, imali smo odgovor, koji je postao (ne)slavan: „Kultura, to su manastiri“. Kako nastaviti odatle? „Mali narcizmi u nama“ su progovorili na sve strane, ali osnovni problem jeste taj što je kultura ovde gde živimo marginalizovana, s jedne strane, ili oteta, kolonizovana, revidirana i predata praksama banalne reprodukcije i potrošnje nacionalno-pravoslavnog diskursa vladajućih struktura, s druge strane. Moram da naglasnim da obe strane nisu jedini prostori kulture. Yugospora nema veliku misiju, ne pretenduje na razvijanje i unapređenje kulture koje bi se opredelilo za fantazmatski vrh ili dno kulture, ili, drugim rečima, za elitnu (često proizvod etatističkog nametanja i selektivnog finansiranja), ili pučku kulturu, što je odavno prevrednovan koncept. Smatram da yugosporni i jugosporični gerilski upadi i pobegnuća iz ovih podela mogu da ponude neko skromno rešenje i doprinos subkulturnim projektima koji nisu retki niti neprimetni. U tom smislu je krovna ideja Yugospore upravo razmatranje koncepta drugosti, bivanja (sa drugim) i opstanka „drugde“- u jeziku, kulturi, politici, umetnosti, književnosti.

Šta možemo od Yugospore očekivati u budućim vremenima? Da li si razmišljala da čitav koncept pretočiš u neku YouTub-e emisiju, možda neki portal ili nešto treće?

Namera mi je da pokrenem Yugosporačasopis, koji bi okupljao tekstualne i vizuelne prakse izlaganja, performanse, video-art, samostalne opise i iskustva, ali i teorijske uvide na polju kulturne politike, kulture pamćenja i zamišljenja novih ideja zajednice. Zapravo je budućnost Yugospore osnaživanje drugih, raspevavanje i razigravanje, deljenje i darovi, odnosno otvaranje prostora da sanjamo zajedno nove vedrine i nove utopije.

Za kraj razgovora vam preporučujemo da bacite pogled na sam potkast, kao i da Yugosporu zapratite na društvenim mrežama i platformama. 🙂

Epizode podkasta i čitanje eseja možete pratiti na https://podcast.rs/show/yugospora/.

Yugosporu možete pratiti na:

* Google Podcasts: https://www.google.com/podcasts?feed=aHR0cHM6Ly9hbmNob3IuZm0vcy81YTkzMDhkYy9wb2RjYXN0L3Jzcw==

* Spotify: https://open.spotify.com/show/2XVCHHvgPfJJa4q6X7fP1B

* RadioPublic: https://radiopublic.com/yugospora-jugoslovenski-glasovi-WYwmJb

* Pocket Casts: https://pca.st/07id5cmk

* Breaker: https://www.breaker.audio/yugospora-jugoslovenski-glasovi-u-rasejanju

Sajt sa celokupnim sadržajem: https://polemology.weebly.com/yu10751086s10871086ra

Društvene mreže:

Facebook: https://www.facebook.com/Yugospora 

Instagram: https://www.instagram.com/yugospora/

 Kontakt imejl: yugospora@gmail.com

Autorka: Milica Milošević

Related posts