Kosmički sam čovek je svetac. Ali, to ćete shvatiti mnogo kasnije.
U gradu plavih tramvaja, jednog sunčanog podneva ispred fontane na trgu stao je crnokosi visoki mladić sa gitarom. Nije mogao imati više od petnaest godina. Počeo je da svira ne obraćajući pažnju na čudne poglede prolaznika. Odmah se videlo da je vladao širokim repertoarom. Nije ispred njega stajala ni kutija u koju bi neko ubacio novac, ni šešir. Naprosto, svirao je u transu.
Svakoga dana je stajao ispred fontane i svirao. Privlačio je sve veću pažnju ljudi njegove, i nešto starije, generacije. Završivši sviranje poslednje pesme, nastao je poduži muk. Okupljeni oko tog čudnog raščupanka, Sevdah Džima, kao da su naslutitili kada se završi to Džimovo tihovanje da će se desiti nešto veliko, značajno i nikad zaboravljeno.
Ja se zovem Pola Horvat i ljubila sam mrtvog čovjeka
stigao je po zadatku cijelo vrijeme sam ga čekala
proljeće ili možda jesen
ne znam
gorele su svijeće, a ruke njegove tako muške i prozračne
kao putokaz za nešto,
za logor ili smrt.
Prisjećam se mnogih stvari ali pamtim jedan doživljaj
By the way
Nisam bio krupna zvijerka morao sam ići do kraja
bila je tako lijepa te večeri
kao kad tamna voda izvire
Kao kad neobično zabljesne
kao izveštaj centrali
kao udar
sudbina
Ko može da poveruje da kosmička samoća može početi aplauzom?
Od tog trenutka Sevdah Džim okuplja bend, sastavljen od čudaka jednakih njemu. Hteli su da muzici ostave trag, a kosmosu pesmu nad pesmama.
Punili su hale širom Republike Mora, gora i zabluda. Neumorno su radili da nadmaše sebe, oduševe publiku, ponize nadobudne kritičare, uzburkaju javnost, ojačaju kritičku građansku svest. Bas bubnjem su upozoravali, bas gitarom molili da se narodi ne pretvore u lako manipulisane budale, gitarom i glasom Sevdah Džimija dešavala se urbana mirnodopska revolucija. Svirali su energično, bespoštedno, beskopromisno, do poslednjeg atoma sopstvene snage. Svi su ih slušali, ali kao da ih niko nije čuo.
Sevdah Džim uzeo je gitaru i pred bendom zapevao:
Sto pedeset ruža i dijelić tvog sna, marširalo je sinoć bez prestanka. Dao sam svoj najbolji grad, padali su uz put, oznojeni šampioni ugašenih pogleda.
-Dobra, jaka, filozofska, misaona.
-Znaš li ti moj basist koja bi bila najbolja reklama za privatnu bolnicu?
-Ne znam.
-Lečite se kod nas! I obdukciju ćete dobiti besplatno.
Sevdah Džim se ponovo latio gitare.
Lica basiste i bubnjara bila su zabezeknuta čim je Sevdah Džim u etar oterao prvi akord.
Riječi su isto kao i gomila ljudi, nije nužno znati za sve. Odaberi za sebe samo one prave.
-Ajde Džim, požuri obećao sam djevojci voditi je u kazalište? – zavapi bubnjar
-Pa jeste. Ima muškaraca koje žene siluju romantikom – reče Sevdah Džim
-Pusti sad kazalište. Svira Džim. Znam da imaš još.
-Imam.
-Pa šta čekaš – reče bas gitarista.
Sloboda nije jednostavan domaći zadatak, ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi.
-Daj još! Daj još!
-Kosa mi se diže na glavi i strašno me ljuti kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi.
-E, ovo može biti politički zajebano.
-Politika je jedina droga čiji su dileri zaštićeni zakonom.
-Siguran si?
-Ako želiš da saznaš, pristani na sve. Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se.
-Ljudi, mi nismo bend. Mi smo fenomen, Ti si Džim suhi genije.
-Ja sam goli kurac. Gdje da budem suhi genije? Mora se odavde bježati na vrijeme.
-Ne budali Džim – reče bubnjar, – molim te ne budali. Nastavi, nastavi.
-I rijeka ponornica nije bila rijeka u samom početku, i nije nužno da ne bude ponornica do kraja.
-Odakle ti dolazi, čovječe, odakle ti samo dolazi?– upitao je bubnjar
-Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem. Deralo me sedam mora, gorka kora ljute nevolje.
-Definitivno si napušen – zaključi basaista
-Riješio sam da se branim , da objasnim svoj grijeh. Darovali mi robiju, a nadu ni za tren. Pa iako me proklela, razorila mi dom, još volim malu beštiju, dragu srcu mom.
-Odustani od te sulude ideje o putovanju. Što nam fali ovdje? – reče basista – nije Amerika , a nije ni Albanija. Možeš putovat na koncerte, možeš kupovati ploče onog dana kada izađu u Londonu. I koji Bog tebi ovdje fali?
-To što mi fali su, uistinu, sitnice. Ali ono što mi ne fali je intuitivnost i predosećanje budućnosti.
-Ma o čemu ti to? – uporan je bio basista,
Sevdah Džim se ponovo latio gitare.
To što brodi ne mogu da prevale, čovijek umije.
-Dragi moj Džim, na vrhuncu smo slave. Zašto bih odlazio?
-Ama dragi moj basist, ne uzimaj to toliko za ozbiljno. Vraćaću se. Snimaćemo. Sviraćemo. Dok mi ne istekne pasoš.
-A onda?
-A onda više nećemo snimati, svirati. Mnogi će spasavati glavu, a ja ću prijevoditi.
-Izvadićeš novi pasoš. U čemu je problem?
-Čini mi se rođače da je standard pokvario ljude. Jedu govna i sanjare.
-I zaista ćeš otići? – upita basista, ostavivši deprimiranog bubnjara slupčanog u uglu sobe, glave prekrivenom rukama.
Sevdah Džim je stavio gitaru u futrolu bez namere da je ponovo vadi. Ipak predomislio se. Ustao je zapevao
-Raspolagati tugom mukom nije mala zajebancija.
Otišao je prvim jutarnjim avionom. Gledajući odozgo kako Zagrebačka zora smenjuje noć, kroz polusan zapevao je:
Kada Zagreb izranja iz sna
čekaju ga konduktera dva
da ih poveze na remizu
da razbiju lozom krizu.
Kada Zagreb izranja iz sna
nigdje nema frikova
nema više frikova
kada Zagreb izranja iz sna.
Posmatrao je kako Kipo ima dušu djeteta, ostavljajući, iza sebe, tople usne žene, Poljsku u njegovom srcu, vrijeme ogluke, Graciju, Marinu, krvavu Meri, Igi Popa, Ženu drugog sistema, pametne i knjiške njude, reket rol iz šume Striborove, nedeljni komentar, Tko to tamo pjeva, čudne navike, Pavela, tanku crnu liniju, filigranske pločnike, Balkan,nebo iznad Trnskog, nemir i strast, plavog goluba, 3 N, pukovnika i pokojnika,klinčeka pod oblokom, grad bez ljubavi.
Republika mora, gora i zabluda bila je zemlja srednje veličine na kontinentu sifilisa i dekadencije, i vesti su se širile munjevitom brzinom. Tako je zgodna stjuardesa uzela zebi za pravo i malo više nego što bi joj bilo dozvoljeno.
-Molim Vas Džim, samo za mene. Onu moju.
-Jeste li sigurni da neće proći bez posledica. Uostalom, nemam gitaru kod sebe.
-Samo pevajte, Molim Vas. Kao one noći.
Dijete u noći kao ti i ja
stranac u prolazu kao i ti i ja
cvijeće na granici tone u san.
Žena u krevetu kao ti i ja
dodir usana, oznojena tijela
daleko od ljubavi kao i ti i ja.
Jutro na obali kao ti i i ja
Napušteni brodovi plivaju lijeno
rastočene olupine kao ti i ja.
Prelepa stjuardesa, naslonila je glavu na Džimovu glavu.
-Može li ona sa Silbe?
-Ne, ne – kategoričko je odgovorio Džim. To bi bilo previše.
Stjuardesa je nastavila da ćuti. Sevdah Džim je zapevao:
Obrati pažnju na posljednju stvar
i legni tu kraj mene
zaboravi sve što znaš
opusti se sad
ne traći svoje vrijeme
ja te volim
volim da ti pogađam sne
i ne razumijem zašto te smeta
Ne mari za to
Obrati pažnju na posljednju stvar
i sjećaćeš se dugo
povuci još dim
udahni volju za put
i uzmi moju ruku
ja te volim
volim da ti pogađam sne
i ne razumijem zato te smeta
ne mari za to
Obrati pažnju na posljednju stvar
zadrži me u sebi
osjećam da lutam kroz terase svijesti
nešto se u meni dijeli
Ja te volim
Džim je nežno pogledao stjuardesu čija je glava i dalje bila na njegovom ramenu.
-Najljepša krivina na ženinom tijelu je njen osmijeh.
-Je l’ to neki tvoj novi stih.
-Još na Silbi sam ti rekao da je to Bob Marli.
Približavajući se Republici Svetog Eustahija, Sevdah Džim bio je sve bliže Gospodaru Samoće.
Uzimajući ručni prtljag iz polica iznad glava aerodromskih putnika Džima je probola jedana kratka i teška strelica tuge što ostavlja svoju zemlju, grad i status najuticajnije rok zvezde u Republici mora, gora i zabluda.
Ne može se reći da ga je obuzelo kajanje. Nije Sevdah Džim bio od takvih ljudi kada već jedanput prelome i donesu neopozivu odluku.
Znao je da izlaskom iz aerodromske zgrade započinje jedan novi gubitnički period života, u kome neće biti ono što je nekad bio. No, nije on odustao od stvaranja, komponovanja, snevanja, pevanja, samo je hteo da se svim tim dragocenostima posveti u potpunoj samoći, odbacivši od sebe ljude koji ga odvlače od stvaranja, a uvlače u neke dnevno – političke birokratizovane trivijalnosti.
Oni, od manjka ideja i talenta žude za jutarnjim kolegijumima ispunjenim nadobudnim isfrustriranim debilima, s pogrešnim ubeđenjem o visokoj inteligenciji i diplomama koje su potpisivali Udbaški konfidenti, slikanjima, intervjuima, davanja izjava za televiziju i radio, partijskim životom sa malo ili nimalo rada. Ovi drugi su oni kojima je stvaranje i mišljenje o stvaranju, dvadeset četi sata dnevno, jedini razlog za život i osnovni poriv da ležu u krevet rano, i iz njega ustaju daleko pre izlaska sunca. Tako se stvaraju pobednici.
U prvim godinama boravka u Republici Svetog Eustahija, do Sevdah Džima dolazili su, isprva, normalne i lepe vesti o rastu životnog standarda stanovnika Republike mora, gora i zabluda, o nezapamćenom kreativnom bumu Rokenrol scene , o zadovoljstvu starijih ljudi i osnovanim nadama mladića i devojaka. Sanjali su da i njihova Republika mora, gora i zabluda može, vrlo brzo, postati deo ujedinjenog kontinenta sifilisa i dekadencije
Sve je, možda, moglo biti moguće ali zvanična i novoustanovljena geopolitika, tim naivcima nije davala ni profil šanse.
Nije prošlo mnogo vremena kada su, u kafanama gde je svirao Sevdah Džim, počele stizati vesti da se njegova zemlja raspada u svirepom ratu i prolivanju krvi. Rušili su se gradovi, Kulturna baština nije umela da pliva. Divljaštvo je dobilo svoj poligon za iživljavanje. Ginuli su nedužni. Inspiratori su na vreme izneli iz tog krvavog karakazana, sebe, porodice, pare, zlato, automobile, avione, brodove, jahte.
Sviranje po kafanama i klubovima je proredio, iako na veliku žalost vlasnika jer su umeli da prepoznaju njegovo muzičko umeće.
Ubeđivao ih je da je bio najuticajnija rok zvezda u svojoj zemlji. Davao im na slušanje sve nosače zvuka koje je poneo od kuće.
Bili su oduševljeni.
Davali su mu pristojne svote novca i, još pristojnije, količine kanabisa.
U mirnom kraju glavnog grada Republike Svetog Eustahija, šćururen i napušen veselom biljkom stvarao je nove pesme u nameri da ih niko ne objavi.
-Kome ti prodaješ tu priču, da si bio slavni muzičar u svojoj zemlji? -upitao je Henkok Riberi dok su svakoga juta pili kafu.
-Ništa ja ne prodajem bedniče.Slušaj ovu muziku da ti ne bi’ jebo mater.
-Ništa to nije. Ti si Džim samo jedan odličan prevarant sa savršeno dobrom intuicijom.
-Ok, Henkok, mogu ja i da odem.
-Gde da odeš? U onu tvoju satrapsku krvojebinu?
-Ne, morončino. Mogu da se vratim u prošlost mojih roditelja. Rođaka i slobode.
-Zar je tebe napravio rođak, a ne otac. I kako može sloboda da te rodi i da ti bude majka?
-E, vidiš, vi blazirani svetoeustahijski moroni to nikada ne možete shvatiti. Vas rađaju pljačke, paljevine, imperije i silovanje, a nas sloboda za koju se sami izborimo. Čudno je l’? Čudno je da se dete bori za majku pre nego što ga majka rodi, tako što u njenu utrobu unosi hranu od samosvojnosti, nepristajanju na ropski smisao i status. Zato, naša majka Sloboda unosi samo najzdraviju hranu, ne opterećuje stomak, ne dozvoljava pojavu infekcija. Sablažnjen si Henkok, zato što mi majčinom ponosu u sebe unosimo znanje da smo bolji od mnogih, a od vas posebno, hrabrost i otpor prema takvim ubicama bez duše, gnusobama bez savesti, i strvoderima bez kajanja.
Henkok Riberi i Sevdah Džim više nikada nisu zajedno pili jutarnju kafu.
Henkok Riberi se, nakon dva meseca, odselio. Pričalo se i da se obesio, ali to nikada nije potvrđeno.
Sevdah Džim je, konačno, ostvario svoju kosmičku samoću.
Konačno se oslobodio lažnih prijatelja.
I počeo da stvara, al’ i da se seća njegovih, pravih roditelja, Rođaka i Slobode.
Nijedan od njih nije bio stvaran. Rođak je bio nešto, između metafore i upitnog indentiteta, a sloboda nije bila uzajamno milovanje idiotskih glava. I svejedno, i jedno i drugo su mu prijali, činili su ga srećnijim, uticali na njega poletnije i na njega delovali samopouzdanije.
Tada je Sevdah Džim dobro shvatio da između konspiracije i slobode kosmička samoća ćuti, govori retko, ali stvara dela koja nisu u nadležnosti kisele vode i lekovitog blata.
Za remek-dela nisu potrebni saveti, upozorenja. Potrebna je udaljenost od ljudi.
Smestio se Sevdah Džim, u skromnu kućiću u mirnom kraju. Izolovao je sobu u kojoj je svirao, tako da nikome nije smetao, niti je ko pozvao policiju zbog buke.
Oduvek je važio za dobrog igrača fudbala, te se tako priključio nekoj svetoeustahijskoj ekipi sredovečnih amaterskih fudbalera, ljudi za fizičku rekreaciju i pobedu koja je bitna dok se ne izađe iz balona, parketirane školske sale ili betonskoh igrališta prepunih rupa sa baricama vode na onim mestima odakle bi se mogao uputiti efektan centaršut, koji bi sledio pogodku, ili razočaravajućem promašaju, zbog kojih kojih su infarkti bili brži od doktora. Smestio se Sevdah Džim, uglavaljen u tu malu sobu i prvo i što je obradio bila je pesma Mito Bekrijo, tradicionalna pesma sa juga balkanske melanholije.
Ponoć već je prošla,
vreme da se spije,
srce još je budno davnu želju krije
Ej, kraj pendžera stojim, čekam da ti vrata otvorim.
Zašto dušo ne dođeš, da me kući povedeš,
da ti svoje srce predam, da ti staru majku gledam,
Mito, Mito bekrijo.
Obećo si Mito, da ćeš jedne noći,
kad se varoš smiri
ti po mene doći.
Ej, cveće tvoje belo, već je čekajući uvelo.
Zašto dušo ne dođeš, da me kući povedeš,
da ti svoje srce predam, da ti staru majku gledam
Mito, Mito bekrijo.
Sa drugari svoji, po mehani odiš
S vino i sa pesma noći ti provodiš.
Ej, mladost pusta prođe, Mito ti po mene ne dođe.
Zašto dušo ne dođeš, da me kući povedeš,
da ti svoje srce predam, da ti staru majku gledam
Mito, mito bekrijo.
Još malo je sviruckao po gitari da bi se iznenada setio svoje prve obrade narodne pesme. Ta radost koja je Džimijevo lice obasjala bila je jača i od svih gradova svetlosti zajedno. Kada je ispustio bezvezni poslednji ton, započeo je. Ozbiljno uveren da se ideja i mašta brže i strasnije spajaju od žene i muškarca. Pesma je poticala iz zemlje mora, vetrova i ravnice.
Klinček stoji pod oblokom
klinček stoji pod oblokom
Na njega gledi mila Rožica črnim okom
na njega gleda mila Rožica črnim okom.
Jednim okom namiguje
jednim okom namiguje
vrati mi se ti mila Rozica otvori vrata
vrati mi se ti mila Rozica otvori vrata.
Ja bi tebi otvorila
ja bi tebi otvorila
samo da se ne bi oca matere ja bojala.
samo da se ne bi oca matere ja bojala.
Kaj su tebi otec, mati
kaj su tebi, otec, mati
Evo sam ti ja mila Rožica ljubav prava
evo sam ti ja mila rožica ljubav prava
Sevdah Džim je pregurao taj prvi surovi adaptirajući period koji nije isključivao ni tugu, ni depresiju, ni strah, ali mu nije ni padalo na pamet da poziva telefonske brojeve u gradu plavih tramvaja, da traži rame za plakanje, da nostalgičari i, uopšte, da se ponaša kao razmažena rokenrol zvezda u zapišanoj haljinici seka Perse. Intuicija koja ga je i dovela u Republiku Svetog Eustahija, brzo je poništila sva ta gadna stanja i vratila mu volju za životom.
Krenuo je od jedne do druge diskografske kuće sa starim i slavom ovenčanim nosačima zvuka, kao i sa novim demo-snimcima. Bilo je tu, uz njega, i nekolicina svetoeustahijskih prijatelja da bi tim mladim, uglađenim direktorima muzičkih kuća pokušali da dokažu značaj, uticaj i veličinu rokenrol misije Sevdah Džima u zemlji mora, gora i zabluda
Nakon desetominutnog preslušavanja sledili su odgovori:
-Im sorry, it
s not commercial.
-Sorry guy this for us.
-No No No! These are long past time. It came in the time of a esctasy culture.
Nanovo sklupčan u prostoriji podno stepeništa u kući u kojoj je stanovao, koja bi bila priličnija dobroćudnom i lenjom psu, počeo je da razmišlja. O samoći. O lažnim prijateljima, odricanjima od profesionalnih prevodioca žednih preko vode. Kroz tvrdokorne misaone tokove do Sevdah Džima došla je slika nekog nepoznatog i udaljenog grada i sporog hoda starice. Sela je na klupu u parku. Hranila je golubove i pričala im nešto, ali tako da prolaznici ne pomisle da priča sama na sobom, a i jezik kojim im se obraćala, domicilnom stanovništvu bio je nepoznat.
-Tužna sam. Ne znam gde se nalazi. Ja sam mu dala ime Sloboda, a neko drugi ga je nazvao drugačije. Ja sam Pola Horvat, mada su i i mene zvali Sloboda. Ona kod koje je, jedne davne godine došao Rođak. Stigao je po zadatku ili bežavši od nečega.
Zbog čega si došao?!
Svaki čovek je stvoren zbog nečega. Svako od nas ima neku misiju za života.
A koja je tvoja?!
Da napravim slobodu koja neće znati pevati, koja neće znati svirati, koja će izgledati grozno, al’ opet će biti najbolja sloboda koju će napraviti oni koji ne mogu napraviti ništa bez pomoći drugih ljudi.
A u čemu bi bila njegova posebnost?
Zato što mu neće biti potrebni ljudi, Odbaciće sve, da bi mogao da stvara.
Uzimao me je dugo i na razne načine. Odmah mi je bilo jasno da ću pored telesnog zadovoljstva dobiti i odgovore koje nisam ni slutila.
Samo Orvelu i meni bilo je jasno da samo Pablo Pikaso, taj bestijalni fašistički zločin, može da osvešta bolom i, iznova, izgradi bojama, osveti genijalnošću.
Oooooorvel! Orveeeel – orgazmi su me raspolućivali –šta je rekao Orvel kako je ono lepo rekao!
Šta je rekao?Sloboda, to je sloboda reći da su dva i dva četiri. Ako je to dato, sve ostalo dolazi samo po sebi.
Bili su to sjajni razgovori. Jedino me je on razumeo. Iskrali bi se iz društva kraj logorske vatre i šetali, razgovarali.
Ooooooo čemu – i dalje sam burno proživljavala sopstvene seksualne zemljotrese.
Rekao sam mu: nama su potrebni robovi, narodu slobodni ljudi.
Aaaaaaa on? Aaaaaaaa on?
Rekao mi je: buntovnici čekaju vreme zle kobi, surovih ratova, verskih rasprava. Tada nalaze spreman narod..
Tako je dobro, tako je dobro.
Dobro je. Žene koje su jednom u Parizu bile žene, više nigde ne umeju biti žene. Tvoja lepota je mitska. Tvoja mladost je opijum, neprekidni zanos, grozničavo stanje uma.
Ooooooooohhhh. Čini mi se da sam ponovo rođena. Čini mi se da će se iz ove veze stvoriti nešto novo, veličanstveno, vantelesno. Nešto što će pevati i ostaviti trag.
Kako mlada žena ne bi izgledala koketna ili muškarac u godinama smešan, preporučljivo je da i ne govore o ljubavi u kojoj možda imaju udela.
Mnogo moramo da učimo kako bismo malo znali.
Sevdah Džim je, i dalje neutešno, sklupčano sedeo u tom ćošku. Pušio je marihuanu. Nije voleo ekstsazi kulturu. Ona donosi gužvu i odustvo kreativnosti. A Sevdah Džim sa tim nije mogao živeti. Njemu je ideja bila staro pismo, a realizacija – novo pismo.
Nikada nije mnogo verovao ljudima. To je jedini i osnovni preduslov da se uživa u kosmičkoj samoći koja će doneti slobodu i uživanje u stvaranju sa dobro postavljenim stražama na mestima gde se praznina najlakše probija. Kosmički samci lamentiraju, umiru od tuge, samosažaljenja, vrše samoubistva, smrde mrtvi i sami, u sopstvenim stanovima, po mesec dana dok policija ne provali vrata.
U jednom, nenadanom trenutku, u dnevnoj sobi Sevdah Džonija, ton televizora se pojačao od sebe. Začuo je, dobro poznati glas, momka sa kim se družio u ranoj mladosti.
-Pa ljudi, četrdedset godina vučem muda po ovoj zagrebačkoj cesti i dobro znam: Sevdah Džim je krvaril`dok je pjeval.
Kako se ton uzrujao, tako se postideo i nestao. Ostale su samo slike bez tona na tom Iskrinom televizoru narandžastog kućišta.
Kosmička samoća je Božji dar za one kojima ne treba niko, da bi ljudi imali sve ono što im treba: simfoniju, skulpturu, muziku, izložbu slika, performans, knjigu, oplemenjenu umetnost apstraktnog.
Oni koji prave vanredno primetnu ili visoko oplemenjenu glupost, oni prave balove. Oni kažu da vole ljude. Oni misle da će ih neko pamtititi.
Neće!
Autor: Čedomir Ljubičić
Foto-izvor: Pinterest