Intervju: Josipa Lesinger – Poezija kao stil života i psihički dom

Šta poezija zapravo označava? Ako konsultujemo romantičarsku epohu možemo uočiti da je ona dar od Boga koji je namenjen pojedincu. Pesnik je u romantizmu, slično kao i u antici, neko ko poseduje božansku iskru, neko ko je blizak bogovima. Kraj devetnaestog i početak dvadesetog veka unosi određenu dozu prevrata, koja svoj vrhunac doživljava jasnim utemeljenjem avangardnog pokreta. Tada poezija i umetnost u načelu bivaju oslobođeni elitističke koncepcije. Pruža se mogućnost da poeziju svi čitaju, ali i pišu. Stoga definicija poezije u savremenom ustrojstvu može biti nešto što je lično, ali i nešto što je opšte, a pesnik može postati spona između svetova.

U intervjuu za naš sajt hrvatska pesnikinja Josipa Lesinger, pored svojih pesničkih uzora i stanja na hrvatskoj pesničkoj sceni, otkriva i to šta za nju zapravo označava poezija koju stvara.

 

Da li si imala prilike da negde objaviš svoju poeziju ili učestvuješ na poetskim manifestacijama?

Imala sam sreću (ili je možda do talenta, tko bi znao?) da dobro prođem na natječajima na koje sam se prijavila, stoga mi je mali dio pjesničkog opusa objavljen u zajedničkim zbornicima između kojih bih izdvojila “Zbornik savremene ljubavne poezije” u izdanju beogradske Kreativne radionice Balkan. Pjesma u gorenavedenom zborniku je jedna od mojih početnih ljubavnih pjesama koja nosi simbolični naziv “Darujem ti”. Također, velikim uspjehom smatram pohvalu i osvojeno drugo mjesto na najvećoj književnoj manifestaciji u Hrvatskoj “Goranovo proljeće – literarni natječaj za učenike osnovnih is rednjih škola u RH”.

 

Postoje li pesnički uzori na koje se pozivaš u svom poetskom stvaralaštvu?

Dakako, iako smatram da su uzori tek silueta na koju samo ponekad trebamo obratiti pažnju, u cilju ozdravljenja duše ili proširivanja vidika. Razmišljajući o utjecaju istih na moje stvaralaštvo u svakojakom pogledu, prisjetih se trenutka kada sam zapravo shvatila veličinu velike književnice (nažalost pokojne) Vesne Parun, ali i Čarlsa Bukovskog. Zapravo me oba uzora podsjećaju na moj bunt kojega izražavam u poeziji, ali i svakodnevici jer smatram da nijedan pojedinac nije samo material za reprodukciju, već onaj koji treba pokušati, ali i nastojati promijeniti određene općeprihvaćene društve nenorme koje se sijeku sa svakim normalnim pogledom na život.

 

Na koji način se poezija razlikuje od drugih vidova kreativnosti?

Svaki put kada upitate pjesnika pitanje ovakvoga tipa, dobitćete različit odgovor. Stoga, moja percepcija kreativnosti je široki spektar mogućnosti koji otvara sva vrata ka nekoj vrsti umjetnosti, bilo to književnost, arhitektura ili kiparstvo. Što se tiče same poezije, ista je slobodna, ali i ograničena samom činjenicom da je takva vrsta pisana u kratkoj formi, koja nam ponekad ne ostavlja puno prostora za izražavanje u širokom luku, ali zanemarivo je jer su osjećaji koji ostavljamo na pladnju ti koji su (ili bi trebali) biti dominantni.

 

2016-08-16-18-46-48Kakav je raspon motiva i tema u tvom pesništvu?

Prisjećavši se svojih ranih početaka, shvatih da sam se kao djevojčica doticala samo univerzalnih tema i motiva poput ljubavi, žudnje za rodnim krajem, sanjarenjem o selidbi u vlastiti imaginarni svijet, ali i boli koju sam tada doživljavala ozbiljno. Trenutno, odnosno već dvije godine moj raspon motiva i tema je proširen što zbog veće načitanosti, većeg stupnja zrelosti, određenih životnih situacija (mojih ali i tuđih). I dan-danas pišem sa velikom strašću ljubavnu poeziju, ali i erotsku, te misaonu u kojima se dotičem društva, današnjice i političara (volim ih nazvati visokopozicioniranim majmunima) čije djelovanje u prvimah djeluje sasvim solidno, ali se iza maske kriju individue čija vlast ima više štete nego koristi. Motiva ima raznoraznih i kada bih krenula nabrajati, ne bi mi bilo kraja.

 

Na koji način je poezija oblikovala tvoj život?

Prvenstveno, poezija je oblikovala moj život na način da mi je pokazala kako trebam čuvati svoje “Ja” i boriti se za sebe. Shvatila sam, pisavši ali i čitavši poeziju, da biti “čudan” nije mana već vrlina, te da ukoliko se ponekad osjećam usamljeno, uvijek mogu “doći” poeziji koja će me dočekati raširenih ruku, bez ikakvih osuda. Zbog toga kažem da je poezija stil života, ali i moj drugi, psihički dom.

 

Kako vidiš trenutno stanje hrvatske pesničke scene? Pruža li se mladim pesnicima mogućnost afirmacije?

Pjesnička scena u mojoj zemlji se tek, rekla bih, budi, ali je još u polusnu. Nažalost, izdavačke kuće nisu zainteresirane za poeziju, stoga smo mi, mladi pjesnici prisiljeni prijavljivati se na razne natječaje koji kao nagradu nude objavljivanje rukopisa. Sve je više neafirmiranih pjesnika koji samo čekaju svojih pet minuta slave, odnosno da njihova zbirka (ukoliko ju žele objaviti) ugleda svijetlo dana. Grešku u sustavu stvaraju nestručni političari koji odlučuju o onome o čemu ne bi trebali odlučivati i zanemaruju ono što je određenoj skupini građana potrebno – duševni lijek zvan poezija.

 

Kakvi su tvoji planovi za budućnost po pitanju stvaralaštva?

Po prirodi sam jako ambiciozn i pustolov čija je misija proširivanje vidika i istraživanje više dimenzija, pa iz tog razloga imam podosta želja i planova, a jedan od njih je objavljivanje prve zbirke poezije, te se nadam da će u bliskoj budućnosti biti u rukama, kako mojih, tako i ostalih čitatelja. Ostale planove bih trenutno zadržala za sebe. Nije zanimljivo ako se sve otkrije, zar ne?

 

Josipa Lesinger, mlada i talentovana pesnikinja kroz prizmu svojih pesničkih uzora, kao i motiva i tema koji su erotskog, socijalnog, misanog i ljubavnog karaktera, u poeziji pronalazi svoj spiritus movens. Na taj način upućuje društvenu kritiku, te tako postaje spona između ličnog i opšteg značenja i shvatanja poezije.

Za kraj intervjua „Čupava Keleraba“ je priredila i jednu pesmu Josipe Lesinger. Uživajte u stihovima.

 

Daljina

U daljini vidim tebe
i ne okrećem se
jer prija mi tvoja prisutnost
iako fiktivna, opet liječi moje oči

Pružam ruku
ali ne osjećam dlanova tvojih
dodir
ne vidiš me

Vičem na sav glas
ime srca tvoga
ali ne čuješ

Daleko smo si…

Autor: Milica Milošević

Related posts

Leave a Comment