Imala je bič u ruci. Udarila je od pod strasno nekoliko puta. Na podu leži lav što ga je tigrom zvala. Polomljena mu je kičma. Vire nežni komadići vate. Kao uvek visi opuštena glava. Glava lava što ga je tigrom zvala. Vidi da sam tu i krikne: „Lažu! Lažu! Nisam udarila lava. Lažu.
Bio je to dan bez boja.
Sve neka teška jeza, strava.
Ja hodala sam dugo, dugo!
I videla sam lava, lava!
I rekla sam mu: „Tigru, tigru!
Što moja srećna pruga spava?”
I volela sam jače, jače!
I bolelo je više, više!
I sanjala sam dugo, dugo!
I ustala sam sada, sada!
Ustala da mrzim, mrzim!
Al’ nisam ja ubila lava!
Samo pitala sam: „Tigru, tigru!
Što naša srećna pruga spava?”
I volela sam jače, jače.
I bolelo je više, više.
I sanjala sam dugo, dugo.
I ustala sam sada, sada.
Ustala da mržim, mrzim.
Al’ ne bih ja ubila lava.”
Autor: Adrijana Ranković
Foto-izvor: Piterest