Proza: Jedna šahovska turbulencija

Jedne večeri druge decenije novog milenijuma igrala sam neobičnu vrstu šaha sa Miloradom Pavićem. Činjenica, od vitalnog značaja za razumevanje ove priče, jeste da Pavić više ne hoda među svojom krvi već gotovo punih šest godina i da sam ja četvorostruko mlađa od njega u životu. Druga važna činjenica jeste da sam ja samo još jedan Neodređeni Neko, prijemčiv jednom polu recepcije dela, a da igram igru sa gorostasnim androginom.

Sa Pavićem nemam nikakve veze, osim jedne čudne okolnosti – kriv je za jednu od mnogih mojih smrti. U san mi beše došao nenadano, tokom mojeg prvog čitanja ženskog Lexicona Cosri, dok sam svim čulima upijala taktilne, vizuelne i akustične senzacije kojom je zračio moj primerak. Iako sam zaspala u sopstvenom krevetu, u stanu jedne zgrade podignute na močvarnom tlu, probudila sam se u priprati bazilike, dok je na kamenu posred naosa sedeo Pavić sa svojom lulom od mahagonija i ebanovine, posmatrajući šahovsku tablu koja nije i jeste.

Imao je pored sebe oštar nož, ključ i ljuske od jajeta, i set crno-belih figurica, postavljenih tako da prkose razdobljima vremena. Tri figure koje su postavljene vodoravno i one tri  postavljene horizontalno, bude se u nepoznatim odelima doba koje im predstoji iznova i iznova, a njihovu postavku prati jedna čudna pojava. Naime, drugu polovinu Pavićevog lika činila je devojka duge kose, obnaženih grudi koje su imale oči uokvirene trepavicama. Iz očiju je teklo crno gusto mleko, a umesto noktiju na prstima su joj rasli zubi i sklopljenih tabana, izgledalo je kao da joj stopala žvaću.

Nasuprot dvopolnoj figuri stoji sveštenik i desnim dlanom crta simbol krvlju: dve sfere, veću i manju, jednu ispod druge koje stoje na glavi trozubca, obuhvaćene polnim meridijanima. “Odlično je to što su polukrugovi obrazovali krug, jer, ne bi bilo dobro da su okrenuti spolja.” Dok su ove reči oticale svešteniku sa usana, shvatila sam da je u jednom trenu ključ progutan. Majmun u mojoj lobanji sa jasnom svesnošću prihvati logiku ovog i onog sveta. Sve sam upila sa strahom koji je moju utrobu vodio do grozničave ekstaze. Probudila sam se plačući u svojoj kosi, dok mi je san bio oduzet.

Tek dugo nakon jedne od  smrti, shvatila sam da poneka dela ne poštuju zakonitost vemena. Nastaju u hodnicima ida i pre nas stižu u našu prostornu-vremensku ravan. Potvrđuju naš život iznova i iznova, i spoznajući ih, prestajemo da živimo u onom nezgrapnom ruhu deset vekova pre kontakta. Ali tragovi Ivice i Marice ostaju za nama u svakoj ravni.

Ako je ovo samo san, kao deo igre koja je započeta jedne ružičaste večeri na šahovskoj tabli Hazara, molim pronalazača ključa da me probudi za život.

 

Autor: Nevena Radovanović

Foto-izvor: Gbtimes

Related posts