Poezija: Una

Čuo sam da si odselilana zauvijekočekivano, nisam iznenađenovdje nikad nije bilo dovoljno široko.Ugovor na određeno,plata providnabili smo prinuđeni da…imamo te u vidu ako nekad…biće ponovo konkurs pa…a trideseta iza ugla, strpljenje na rezerviterapija za pritisak u najavičini ti se da su se svi snašli…a ti šta ćeš sa sociologijomi tim knjigama koje vučeš u torbi,poderanim starkama i majicom sa Džonijem?Pregazilo, prošlo, a ništa…nema više ni one slobode u koju si se klela, ničeganas nema odavno,a sada i konačnoSasvim je izvjesno da te više neću vidjeti,barem ne mladuAustralija zvuči tako daleko…

I dalje zveče Momine reči

Kako sam krenula retroaktivno sa iščitavanjem knjiga, uskoro ću biti u društvu Toma Sojera i Haklberi Fina ili ću sa Robinzonom zaglaviti na kakvom pustom ostrvu, a društvo će mi praviti neki Petko. I eto između razne „teške literature“, Momo je počeo da iskače sa raznoraznih mesta. Iz izloga, u fizičkom obličju nekog, njemu sličnog, usputnog prolaznika. Nemojte pogrešno da protumačite, ovo nije nimalo laka materija. U njegovim knjigama, romanima, hronikama, provejava sama ogoljenost, čisto pulsiranje života. A tu je i njegovo oštro, pronicljivo oko, koje detektuje, razodevajući, šta se…