Prikaz romana „Sudbina i komentari“ Radoslava Petkovića

Kada je u pitanju roman Sudbina i komentari, zanimljiv je već i sâm podatak da je pisac Radoslav Petković veći deo radnje smestio u Trst početkom devetnaestog stoleća.

Dovoljno je, naime, reći da se radi o periodu kad Napoleon Bonaparta nezaustavljivo širi francusku državu i francuski uticaj na jadranske zemlje i gradove, ali i o periodu kad je u Trstu živeo najmanje jedan kulturni delatnik čije je ime zlatnim slovima upisano u srpsku povest.

Pošto je ionako poznato da tek ponešto postaje istorija, dok se sva ostala prošlost pretvara u senku i ništavilo, Petković je tematizacijom srpske trgovačke kolonije u Trstu vratio iz zaborava brojna imena koja se u istoriografiji uglavnom zaobilaze, ali bez čijeg udela ne bi bilo ni onih događaja koji su zabeleženi kao epohalni.

Uvevši u radnju posredno grofa Đorđa Brankovića, a neposredno Dositeja Obradovića, Petković je i na ličnosti koje je istorija zapamtila bacio novo svetlo, ne dopustivši da imena zaista postanu senke koje se samo pominju i citiraju, a o kojima se suštinski ne zna mnogo.

Najbolje se jedna sredina, jedan mentalitet, pa i jedan narod sagledava očima stranaca, pa se stoga i Trst Napoleonovog vremena sagledava prvenstveno iz ugla jednog Rusa, koji je inače srpskog porekla, kao što je i Budimpešta sredinom dvadesetog veka viđena očima jednog Srbina i jednog Mađara srpskog porekla.

Može se uslovno reći da je Petković nastavio tamo gde je Miloš Crnjanski zastao na kraju Druge knjige Seoba, jer dok je Crnjanski pisao o skrajnutim i tek asimilovanim granama srpskog naroda sredinom osamnaestog veka, Petković je pisao o davno rusifikovanim i mađarizovanim potomcima Srba koji su pred Turcima najpre bežali u Ugarsku i Austriju, a potom pred austrijskom kulturnom i, što je još važnije, verskom propagandom bežali u Rusiju.

Iako dve ljubavne priče i dva oružana sukoba teku u potpuno različitim vremenima, i to u razmaku od sto pedeset godina, već je i sličnim imenima uspostavljena svojevrsna veza između likova koji se nikada nisu sreli, ali čije sudbine potvrđuju staru tezu da se istorija ponavlja, od Pavela do Pavla, od Volkova do Vukovića, i od Spiridona do Spiridona.

Sa druge strane, u mnogome se opovrgava teza o istoriji kao učiteljici života, jer se u romanu Sudbina i komentari istorija prilagođava svakoj sudbini, pa kao da sama istorija uči na primeru pojedinca, što nije neobično, naročito ako se zna da su mnogi stari pisci, kao i sâm grof Đorđe Branković, prilagođavali istoriju svojim potrebama, a sopstvenoj sudbini umeli da se na pravi način suprotstave.

Iako su u romanu prikazane dve sredine i dva vremena – najpre Trst u godinama Napoleonovih ratova, a potom i Budimpešta u danima sovjetske intervencije – ipak se iz svakog reda neskriveno nameće još jedno vreme – ono vreme tokom kojeg je pisac stvarao svoj roman.

Ako se navede da je roman prvi put objavljen 1993, onda se u tršćanskim trgovcima, koji su na raskrsnici zaraćenih sila, i u bivšem mađarskom grofu, koji je promenio nekoliko država iako je živeo na jednom mestu, još lakše uočavaju piščeve reference na aktuelni trenutak.

Pošto se pisac ionako nije skrivao od čitalaca i pošto je neretko unosio citate koji su zauzeli čitave pasuse, a kroz pojedine opaske dao je i esejističku notu pripovedanju, roman Sudbina i komentari je i samim svojim stilom odao priznanje literaturi i stvaraocima srpskog baroka, čuvajući tako od zaborava ne samo pojedinačne sudbine, nego i celu jednu epohu – jer ako se ne može promeniti što je ona bila fizički udaljena od središnjeg prostora srpskog narodnog bića, može se ispraviti propust što je srpski barok dugo ostao neprimetan na istorijskoj liniji srpske literature između Konstantina Filozofa i Dositeja Obradovića.

Autor: Dušan Milijić

Related posts