Tonka, reci cvrčak

Gradonačelnik Pule zabranio je koncert zakazan za 25. mart tekuće godine. Karte za zabranjeni koncert kupili su njegovi sugrađani. Filip Zoričić između ostalog, naveo je: „mislim da ovaj muzički izraz ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada“. Tako je otvorena nova istorija slučaja „duha podneblja“. Ništa novo pod kapom nebeskom. Ili, da bi se lakše razumeli, na latinskom jeziku kaže se: semper idem.

​Odmah sam se zainteresovao za taj slučaj. Zapitao sam se šta bih poželeo za duh svih podneblja i hitro došao do zaključka da je za dobar razvoj te stvari veoma značajna uloga poslenika koji donosi obavezujuće odluke za sve pripadnike podneblja. Takav poslenik, svakako, trebalo bi da poseduje viziju i široko razumevanje društvenih pojava kao povezanog ponašanja pojedinaca sa značenjem. Dakle, šta bi takvom odgovornom licu značilo povezano ponašanje sugrađana koji su kupili karte za koncert koji on zabranjuje? Da ne pripadaju „duhu podneblja“? Ali, avaj, oni su fizički prisutni u podneblju. Ili  je zabranitelj stao na stanovište da možda nisu metafizički saobrazni „duhu podneblja“ pa im zbog toga treba zabraniti okupljanje uz muziku? Dolazimo do zaključka da je za tako tešku odluku glavni razlog ipak istina o nepobitnom postojanju povezanog ponašanja sugrađana iz podneblja jasno iskazanom slobodnom odlukom o kupovini karata, pre nego realna opasnost koja „duhu podneblja“  preti od događaja koji je zabranjen. Bez pomoći službe bezbednosti i veštačke inteligencije, obavestio sam se o transu u kojem su hiljade sapripadnika štićenog podneblja u rasponu od dve decenije unazad, uživale i pjevale u sličnim događajima u kojima je glavna zvezda bio, na primer, u regionu veoma omiljeni Halid Bešlić. Dakle, „duh podneblja“ već je izdržao slične rizike i demonstrirao zavidnu efikasnost u izvršenju zadatka akutne asimilacije. Radi se o nečemu drugom. O tome, možda, sledeći put. Povezano ponašanje smo razmotrili. Do elementarnog zaključka o ovom slučaju ostaje nam još značenje.

​Elem, znameniti teoretičar teatra izgovorio je čuvenu rečenicu da će puška koja u prvom činu visi na zidu, u trećem izvesno opaliti. U diskursu slučaja odbrane „duha podneblja“, legendarna rečenica legitimno se može pročitati kao da će se zabrana iz prvog čina u klimaksu drame nužno javiti kao svastika. Deja vu. Dokle? Sic! Kebo, come back to Loznica. Please.

​Neodoljivi Laza Kostić, čuvenu Hamletovu repliku o krajnjem smislu postojanja preveo je kao: „trt-mrt, život ili smrt“! Pridružujući se pripadnicima škole mišljenja o odbrani „duha podneblja“ zabranama, pročitao bih Hamleta kao: „u slobodi uz rizike ili u poretku zabrana, pitanje je sad“? Svako je vlastan da uz pomoć prijatelja ili legendarnog Kviska koji je trajno odbranio mesto u „duhu podneblja“, sam odluči gde mu valja biti ili ne biti, i sad i dovijeka.

​Dobro razumevajući da je i najtiši glas razuma dragoceniji od kakofonije raspirivača „duha podneblja“, koristim se ovom prilikom da Filipu Zoričiću najiskrenije poželim svako dobro u životu a njegovoj porodici prijatno nedeljno popodne uz kompoziciju podobnu „duhu podneblja“: Tonka, reci cvrčak. Živeli!

Autor: Đorđe D. Sibinović

Izvor: Sedma sila

Related posts