Ljudsko društvo od samog svog nastajanja kontinuirano bilježi porast stope raseljavanja stanovništva, a što se neizbježno ogleda i u književnosti kao ogledalu života i jednoj od najvažnijih društvenih tvorevina. U savremenom dobu koje smanjuje jaz između lokalnih i globalnih prostora, a svakodnevno se govori o terminima poput „globalizacija“ i „migracije“, i književna djela se češće okreću kritičkom osvrtu na kompleksne tematske slojeve dijaspore i transkulturnih identiteta. Širenjem granica i mijenjanjem migracionih politika, termin dijaspora od prvobitne indikacije prisilnog napuštanja zemlje, danas poprima šire značenje i uključuje sve ljude istog teritorijalnog i etničkog porijekla koji sticajem različitih okolnosti žive izvan svoje domovine. Prema statističkim podacima, indijska dijaspora je druga po veličini u svijetu, iza kineske, i broji oko 25 miliona Indijaca naseljenih širom svijeta. Jedna od njih je i Jhumpa Lahiri, američka spisateljica indijskog porijekla čija djela govore upravo o problemima i poteškoćama s kojima se nove generacije imigranata susreću u savremenom društvu.
Knjiga prvenac Jhumpe Lahiri je zbirka kratkih priča, simboličnog naziva „Tumač bolesti“ koja je svjetlost dana ugledala 1999. godine, a nedugo potom je i nagrađena Pulicerovom i Hemingvejevom nagradom za prozno djelo. Kroz devet zasebnih priča koje sačinjavaju zbirku, Lahiri jednostavnim jezikom govori o izrazito složenim temama života u dijaspori, identiteta podijeljenih između zemlje porijekla i novog kontinenta, o kulturološkom sukobu Istoka i Zapada, asimilaciji i unutrašnim borbama pojedinaca koji nastoje da izgrade život u novoj sredini, održavajući se na marginama dva svijeta.
Likovi u pričama su pripadnici prve i druge generacije indijskih imigranata u Americi 60-ih godina prošlog vijeka, nakon proglašenja nezavisnosti u Indiji i donošenja zakona koji su njenim stanovnicima u Americi, Britaniji i Kanadi ponudili dvojno državljanstvo. Rezultat su masovne selidbe na novi kontinent u potrazi za boljim uslovima života, obrazovanjem i karijerama. Tako, između ostalih, u knjizi srećemo Shobu i Shukurana, mladi bračni par koji je zbog isključenja struje u zgradi prisiljen da provede veče razgovarajući, što pokreće lavinu potisnutih osjećaja; gospodina Pirzadu koji svake večeri prati vijesti iz svoje zemlje ne bi li šta saznao o članovima porodice tokom ratnog stanja u Indiji; gospodina Kapasija koji radi kao jezički tumač u doktorskoj ordinaciji i kome nepoznata gospođa odaje svoju dugo skrivanu tajnu; čistačicu stepeništa po imenu Boori Ma koju društvo svodi na jednoličan identitet neugledne utvare i Bibi Haldar, neutješnu i bolesnu ženu koja očajno pokušava da pronađe partnersku ljubav, Mirandu koja se opsesivno zaljubljuje u oženjenog muškarca i postaje opčinjena misticizmom njegovog istočnjačkog porijekla, te gospođu Sen, bolesno nostalgičnu ženu koja asimilaciju doživljava kao mučnu traumu sanjareći o životu u Indiji koji je ostavila za sobom. Knjiga koja sadrži i autobiografske elemente iz života autorke je vrlo brzo postala bestseler, te je i dan danas mnogi smatraju njenim remek djelom.
Svaka priča u knjizi govori o sudbinama i identitetima pojedinaca koji pokušavaju da pronađu smisao u svijetu potpuno drugačijem od onog iz kojeg potiču. Ono što Lahiri maestralno radi u svom pisanju jeste postepeno uvođenje čitaoca sve dublje u multidimenzionalni svijet života u dijaspori. Ona neraskidivo isprepliće teme ugovorenih brakova i postepenog udaljavanja između partnera, prećutanih trauma i razarajućih posljedica tišine između ljudi, generacijskog jaza, nostalgije, propalih želja i ambicija, odbačenosti, svakodnevnih poraza i poniženja. Stiče se utisak kao da svi likovi boluju od neke jednake, neobjašnjive bolesti koju sama autorka nastoji da rastumači zajedno sa čitaocima, nudeći im otvorene krajeve. Priče pokreću određena društvena pitanja, od kojih su neka univerzalna za cjelokupno savremeno društvo. Lahiri će vas natjerati da se zapitate da li ste srećni u svom vlastitiom braku i da li je institucija braka uopšte moguća i održiva u društvu koje naglašava individualizam i brzinu života. Ona će vas natjerati da se suosjećate i sa narodima koji odrastaju u političkim previranjima i ratnom stanju, kao i sa onim običnim, odbačenim pojedincima u svom neposrednom okruženju kraj kojih svakodnevno prolazite ravnodušni prema njihovim tužnim sudbinama. Na kraju, Lahiri će vas natjerati da duboko zavirite sami u sebe i konačno dodirnete bolne tačke koje vam svakodnevno narušavaju mir.
Zbirka u svojo cjelosti postavlja jedno veliko pitanje koje se tiče odnosa prostora i identiteta – da li uopšte možemo pronaći sopstveni identitet i živjeti spokojno izvan zemlje svojih predaka. Odgovor se može pronaći u posljednjoj priči pod nazivom „Treći i krajnji kontinent“ koja nudi optimističan kraj, prikazujući pojedinca koji konačno sazrijeva u novom svijetu i na svom primjeru dokazuje da je bez obzira na podijeljenost između dva daleka geografska prostora i sve poteškoće s kojima se svakodnevno suočava, miran i srećan život u dijaspori ipak moguć.
„Dok astronauti, vječni heroji, provode više sati na mjesecu, ja sam ostao u ovom novom svijetu skoro trideset godina. Znam da su moja dostgnuća sasvim obična. Nisam jedini čovjek koji sreću traži daleko od doma, a sasvim sigurno nisam ni prvi. Ipak, postoje trenuci kada sam unezvijeren svakom miljom koju sam prešao, svakim obrokom koji sam jeo, svakom osobom koju sam upoznao, svakom sobom u kojoj sam spavao. I koliko god da se čini običnim, postoje trenuci kada je sve to izvan mojih zamisli.“
P.S. Knjiga „Tumač bolesti“, kako je najavljeno u Laguni, ovog aprila izlazi na police knjižara prevedena na srpski jezik. Nećete požaliti ni trenutka što ste izdvojili vrijeme da je pročitate. Priznaću vam, ona je već godinama na listi mojih omiljenih knjiga.
Autorka: Željka Vračević
