Poezija: Dodir nostalgije

Gimpela se prisećaš drevnom proroku sličan.
Manihejskim zamahom i Fatiminom rukom –
jednog običnog dana osetiš se pesnikom.

Tvoje lice sad traži mistični minezenger!
Kabare prepun senki, najezda tih prikaza,
nejasnih vizija zov dok mamuzaš Pegaza.

Deveti dan košave dok kreiraš drugi svet.
Uz magiju portala ponor tad se zatvori –
kad noć pristupi zori, vreme kad se uspori.

Otrgnutih ljubavi tad se obruše snovi,
kip srušen u dnu vrta, odrazi sa vitraža,
ožiljaka izložba mesečevog pejzaža.

Njenog lika hologram, u dvorištu jorgovan,
hijeroglif na nebu, svi galebi u tebi,
sećajući se Dejzi – čovek s imenom Getsbi.

Njene ljubavi dželat, panter i Silvija Plat.
Neobuzdana nada – čar teatra apsurda,
album bivših ljubavi uz dubok uzdah grada.

Šarm vrta iluzija s mirisom pačulija
zaboravljenih dana, a u senci zvonika
učaureni insekt – suština besmrtnika.

U vrtlogu svetlosti kad govore bogovi,
reč od koje zaziru stihovi iz psaltira,
okovanih snova plam, moć da dočekaš sutra.

Sve zabranjene reči seče zamah mača!
Devojka s krinolinom, večera pod venjakom,
oči u sedam boja, Janus sa tvojim likom.

Autor: Milan Drašković

Izvor: Pinterest

Related posts