Sunce je na pomolu. Ptice mu radosno hrle u susret. Posmatram Kalemegdan nad kojim se izdigao Pobjednik. Prekoputa njega, Dunav i Sava se međusobno prožimaju i prepliću, slaveći ljubav, ozvaničenu vječnim zagrljajem, prema kojoj nijedan posmatrač ne ostaje ravnodušan.
Život se polako spušta na grad. Osmijehom pozdravljam svoju sabraću- Savski, Željeznički i Most na Adi. Sve ih volim, ali sa Savskim sam na neki način najprisniji. U komšiluku mi je, a i ista smo generacija. Nekad mi je žao Mosta na Adi, najmlađeg među nama, ali ne i najrazmaženijeg, budući da često i prisilno mora pozirati u video-snimcima kojekakvih kvaziumjetnika.
Ljudi, u automobilima ili autobusima, nekuda žure. Hite, ne obraćajući pažnju na mene. Ne zamjeram im. Stvoren sam prvenstveno za to da im omogućim lakše i brže pristizanje na cilj. Mada, nije baš da bih želio biti u betonu Gazele.
Posjećuju me i pješaci, koji lagano pružajući korak, uživaju u svakom trazaju svog tijela. Stoga sam najsretniji onih dana kada se održava maraton. Trka ka pobjedi. Trka ka osvajanju života. Trkačkim batovima i galopima bi me milovali. Prijatni su i biciklisti, koji uživaju u ljepoti pogleda koji svima pružam. Tramvaji i brodovi, koji su prolazili ispod mene, nisu me ometali. Kao što na različite načine žive, tako ljudi biraju i različita sredstva kojima će stići na željene destinacije. Otvoren sam za sve mogućnosti, podržavam u svakoj namjeri, budući da još nemam potrebe da nosim naočare predrasuda, jer dobro vidim slobodu, slobodu izbora koja je ljudima potrebna. Možda me je takav stav doveo do toga da postanem najpoznatiji baš po broju samoubistava, pokušanih ili izvršenih, sa mene.
Da se predstavim. Moje puno ime i prezime jeste Most bratstva i jedinstva, no, osim što me ljudi tako ne oslovljavaju, mnogi misle da je nadimak, Brankov most, moje pravo ime. Ubijeđeni su, takođe, da sam naziv dobio po Branku Ćopiću, koji je skočivši sa mene, izvršio samoubistvo, a ne po pjesniku Branku Radičeviću. Što se mene tiče, čast mi je biti nazvan ili po jednom ili po drugom velikanu, koji su živjeli da bi rađali djecu umjetnosti.
Za razliku od sabraće, imao sam oca, čuvenog po ljepoti, iz čijih ostataka sam rođen. Iz raznoraznih priča i spekulacija, čuo sam kako je imao lagodan i lijep, iako kratkotrajan život, a pojedini prolaznici su se nostalgično prisjećali proslave njegovog rođenja. Morali su ga, nažalost, srušiti, jer su neljudi htjeli zloupotrijebiti njegovu pozitivnu stranu postojanja. Umjesto jednakosti i spajanja željeli su ga iskoristiti za prividno osjećanje moći i razdvajanje ljudi.
Dugo sam posmatrao kako se Beograd izgrađuje i razvija. Kako su samo brzo narasli tržni centar Ušće ili zgrade Šest Kaplara. Sjećam ih se kad su bili mali kao grumuljice blata. Ali eto, vrijeme leti. Drago mi je što mogu biti svjedok ljudskom napredovanju i razvoju, te što ću ispratiti i dočekati niz generacija.
Sunce se oprašta i polako tone u rijeku, da predahne nakon napornog dana. Ne dopuštam da me tama u potpunosti obuzme, pa palim svoje svjetiljke. Treperave sijalice su se, kao životi, neprestano gasile i palile. Nekad bi me melodično žuborenje Save toliko zanijelo da bih, pun ushićenja i poleta, mada svjestan uzaludnosti posla, tragao za cjelovitom slikom sebe. Koliko god bih se, iz kamenih stubova, trudio da odsjaj bude jači kako bih se bolje i jasnije ocrtao, toliko bih se rastužio kad bih vidio koliko brzo bi se moj lik kidao na komadiće i nestajao. Sava bi, poput razastrtog šala na kome vjetar pravi nabore, onemogućila spajanje svih djelova slagalice, koji bi se postepeno gubili, duboko, duboko u njoj, povremeno izranjajući. Baš kao i ljudi.
Autorka: Irma Hodović
Foto-izvor: Pinterest
