Intervju: Portal „Sedma sila“ – „Biti novinar znači imati pravu informaciju i svoj stav“

Novinari se danas u Srbiji dele na one koji su nečiji i one koji su ničiji. A mogu da postoje samo jedni: Sami svoji!

Naš današnji sagovornik je Milorad Antonić, osnivač i urednik portala „Sedma sila“. U razgovoru smo varirali različite teme, a jedna od njih bazira se na odnos društva i političara prema novinarskom pozivu.

Današnje stanje je sedmu silu bacilo na rub postojanja, ali ono što je još frapantije je podatak koji ukazuje na to da su mediji u Srbiji bili cenzurisani, pa čak i nezakonito ukidani, u vreme postmiloševićevske vladavine – dakle, nakon petooktobarskih promena, na samom vrhuncu demokratije.

Želimo vam pomno čitanje.

Kada je osnovan portal „Sedma sila“, ko ga sve čini i koja je misija njegovog pokretanja?

Tokom  2012. godine uveliko se primećivalo da su mediji u Srbiji bezlični. Nedolični! Prepoznatljivo do bola bilo je pravilo kršiti pravila. Informacije je zamenila proizvodnja dezinformacija. Takvi mediji postali su jedna veoma opasna vrsta diverzije, kako na svest, tako i na kvalitet života. (I danas su to!) Demokratizacija društva, pa i medija, odavno je još od 2002. godine sejala korov. Dokaz. Godine 2003., u procvatu demokratije u Srbiji, zabranjen je Dnevni list Srbije „Nacional“, čiji sam bio osnivač, sa obrazloženjem da smo pripremali atmosferu za ubistvo premijera Srbije Zorana  Đinđića. I ne samo da su zabranili taj dnevni list, nego su sprovođenjem likvidacije preduzeća, tj. njegovog izdavača, ugasili još jedan 15-dnevni magazin „Ekskluziv“, marketinšku agenciju i svim zaposlenima, a bilo ih je 50 od toga 28 novinara, dali otkaze. Znači oduzeli su im, ali i meni kao osnivaču,  pravo na rad! Ta činjenica, za nas koji pišemo ili parvimo novine, svejedno, a ona osim ove dve-tri opisne rečenice, šalje mnoge poruke. Ali trebalo ih je znati čitati. Između ostalih, to je poruka o stanju društvene svesti vladajuće garniture. Vidite, taj dnevni list se prodavao u stotinjak hiljada primeraka, (skromnost mi ne dozvoljava da iznesem tačan podatak) čitanost je bila 1:3, što je ukazivalo na to  da su čitaoci hteli drugačije sadržaje od postojećih ,ali dobili su ni u čemu utemeljnu zabranu.

Istraživanja su pokazala da jedan opozicioni list nije mogao, nasuprot desetak onih koji su podržavali vlast, toliko pripremiti javno mnjenje, pogotovo ne kriminalce, da ubiju premijera. Čak je Ustavni sud Srbije tada doneo odluku da je bilo neosnovano gašenje i zabrana medija. Ali badava. Ono što je bitno u odgovoru na Vaše pitanje je činjenica da niko od postojećih medija nije stao u odbranu „Nacionala“ niti  svojih 28 kolega. E ta zarđalost u medijima je svojevrsna diverzija na svest. Čak ni mnogo godina posle, a proces oko „Nacionala“ još uvek traje, od postojećih medija nije našao za shodno da objavi istinu. Pitate me zašto? Pa zato što bi sa tom istinom bilo jasno da država mora osnivaču platiti nadoknadu, bilo bi jasno da su svi, pa i sudovi poslušno ćutali.

E vidite, takva demokratija i logika samo su nam prividno i deklarativno davali sve vrste sloboda, ali  su i oduzeli najonsnovnija prava – slobodu misli i izražavanja, rada, silovana je sloboda medija,n aročito! Opet me pitate zašto? Zato što  mediji, a pogotovo u Srbiji novine, imaju tu moć da utiču na formiranje i korigovanje svesti ljudi, njihovih političkih stavova pa i na usmeravanje njihovih životnih potreba. U takvom miljeu sadržajno prazni postojeći dnevni listovi (baba od 70 godina ostala u drugom stanju, a onda izgleda da nije) i niz drugih gluposti, urušili su uticaj i moć medija. Print mediji su navodnim otvorenim pisanjem o aferama, korupciji, kriminalu, bizarnosti vezanih za estradni život – koji nažalost postaje sve više uzor za uspeh i kvalitet, urušili dotadašnju moć i uiticaj medija. Meni je to ličilo na smišljenu strategiju. I mediji su tako, u najmanju ruku, postali “impotentni“, ličili su na jarca koji se dere, a ne skače na koze. Napadajući  druge preporučivali su sebe i čitaocima i budućim vlasnicima. Kupcima novina u početku to je bilo interesatno, ali brzo su ih pročitali.

Tada sam pomislio da bi elektronski medij  sa dobrim imenom, jasnom porukom i tekstovima  onima koji su bežali od jarca koji se dere, i koji su „pročitali“ nameru udvarača, mogao poslužiti kao  kutak za očuvanje zdrave misli, sopstvenog mišljenja… Da budemo svoj na svome! „Sedma sila“ je tako dobila svoju ulogu na adresi rs. I misiju – da na sve izazove posetiocima pruži adekvatan odgovor. Jeste ambiciozno, ali i potrebno. Jednostavno, neko je morao tu i odgovrnosti i obavezu preuzeti. Jer, postojeći  print mediji nedvosmisleno su senzaciji pridavali značaj kao načinu za sticanje profita na brz i lak način. Naravno, nisam ni pomislilo da to pokretanjem sedmesile.rs mogu sprečiti, ali novinarstvo ne podrazumeva ćutanje i nečinjenje.

Naša misija je bila je „tiha voda breg roni“. Nas četvorica: ja, Miroslav Marković, Srđa Trifković i Veljko Đurić, od toga dvojica konstantno, dvojica povremeno, taman da smo i hteli nismo mogli zaustaviti zagađanost medijskih prostora. Malo po malo, dobro odabranim sadržajima, retko viđenim i zaboravljenim vrednsotima, svako od nas je davao više nego se od njega očekivalo i evo šest godina smo tu. Hvala vam što ste nas primetili! Kao primer onome što smo hteli, ponudli smo priču o prvoj ženi srpskom romansijeru. U Srbiji se nije znalo za nju. A živela je i radila, i pre 150 godina napisala svoj prvi roman – „Devojački roman“. Roman u kome se žestoko borila da je otac ne uda za momka koga joj je on odabrao. Ona je htela da njeno srce kaže koji je taj. Ona je još tada pred najezdom dolara, i novca uopšte, nagoveštavala zanemarivanje osnovnih ljudskih vrednosti. Iz njenog stava jasno se vidi koliko je bitno kad spoljašnje vrednosti odlučuju o pravim, suštinskim vrednostima. Još tada napisala je: „mnogima loš karakter nadomešćuje neznanje…“. Ukazivala je da  sve, ama baš sve ukaziuje na to da se pravda kupuje, a da je novac bog… Govorila je: „U životu nakon školovanja, upravo ti „ološ karakteri“ zauzimaju najbolja radna mesta, jer već imaju lažno svedočanstvo o svom znanju…“! Eto, ponudili smo sadržaj koji je svima bio na izvolite, ali ga niko nije hteo objaviti. Mislio sam da će takvi sadržaji ostati nezapaženi. Ali ne, posetioci „Sedme sile“ još uvek traže drugačije sadržaje.

Šta mislite o umrežavanju sličnih portala i sajtova u jednu celinu?

Ja sam timski igrač. Mislim da u  životu teško šta dobro može nastati bez tima. Ali tamo gde se raspolaže uticajem, a portali jesu neka vrsta moći i uticaja, nema mesta da neko ima manje, a neko više. Mi to deklarativno prihvatamo, ali u praksi to je mrtvo slovo na papiru. Da li je vama logično da mi nemamo udruženje izdavača novina?! Nemamo ni asocijacije izdavača elektronskih medija. Ja koliko znam nema ga, a ako da ima a ne znam za njega, kriv sam što ne čujem dobro njihov glas,npr. kroz negodovanje tog udruženja na udruženje distributera štampe kada povećavaju rabat za prodaju novina. Niko ništa, svi se slažu i prihvataju predloge. Meni bi bilo i drago i zabavno da se udružimo, ali priznajem prvi bi npr. tražio da se ta celina zove „Sedma sila“ jer to jeste ime koje posao svih nas najbolje oslikava. Ali, pitanje je da li bi svi bili oduševljeni ?! Ne, sigurno ne, jer svako od nas o sebi msili najbolje!

Kakva je danas uloga medija i šta znači biti novinar u današnje vreme?

Ja sam u novinarsvu naučio  da ljudi na osnovu onoga što saznaju iz medija letuju, zimuju, prate modu, čak se i leče, menjaju svoja politička opredelenja, svađaju se, ubijaju…! Pisana reč ima ogromnu moć. Ali mediji danas tu moć zloupotrebljavaju, odnosno umanju je obrazlažući to sticanjem zarade. Sve greške i neprofesionalizam pravdaju zaradom. Ok. Ali zarada može biti manja i veća. U zaradi kao i hrani možemo imati ili ne meru! Pa ne može se izdavačima novina zbog toga što nisu zadovoljni profitom praštati neprofesionalizam, dezinformacije, šund sadržaji neukus…, a sve to realno je opasnost za kredibilitet novinara. Meni je nepojmljivo da se novinar potpiše ispod teksta kao što je onaj u kome se Marija Šerifović takvim izrazima, kao da je na stočnoj pijaci, obračunava sa onima koji su loše govorili o ovom nesrećnom pevaču što se polomio u saobraćajnoj nesreći. Kad to pogledate jedino što pomislite da je taj novinar izvršilac radova. Biti novinar znači imati informaciju i svoj stav!

U vreme kada sam pisao o pomenutoj prvoj ženi srpskom romansijeru Suzana Mančić je napisala svoj prvi roman.Gostovala je na nekoj od naših televizija.Prisutnima je davala savete,ali ne kako da napišu knjigu ,nego je mladim devojkama u studiju ali i onima s druge strane tv ekrana poručila da se u životu trebaju što više „seksati“. E sad, ja znam da bi jedna spisateljica ,pa makar ona bila i pomenuta S.Mančić,to drugačije trebala reći. Ali suština je u tome da je Suzanin roman  svesrdno podržan od svih medija a za Dragu Gavrilović,prvu ženu srpskog romansijera možda i ne znaju.

U vreme kada vam odgovaram na ova pitanja u jednim dnevnim novinama koje o sebi misle najlepše, pretenduju da budu i uticajne, udarna vest da je neka od  novonastalih zvezda preko noći bila glavna ličnost na Sajmu knjiga. Knjiga joj, uostaom videli ste, izgleda tako da bi naši najveći pisci ovih prostora zavideli na opremi. Te novine misle da  je tiražna rubrika izveštaj o njenom nastupu na Sajmu knjiga. Njih ne interesuje npr.jedan od naših pisaca u velikom usponu, gospodin Djordje D. Sibinović. Napisao je 22 knjige – poezije, kratke proze, eseja, romane. Dobitnik je nagrada za poeziju „Miroslav Antić“, „Vukova zadužbina“, „Milan Rakić“ i „Majevički vijenac“. Autor je više naučnih radova. Prevođen na nemački, francuski, makedonski, ukrajinski i engleski jezik. Član je Udruženja književnika Srbije i Društva književnika Vojvodine. Ili o pesniku Vladanu Rakiću, jednom od najplodnijih srpskih pesnika ne samo u dijaspori, nego i u matici čiji stvaralački potencijali su i za poštovanje i za divljenje. Ali Rakić je pesnik izuzetne lirske imaginacije, stilski razbarušen, neukrotiv, sa pesmama tematsko-motivskim raznorodnim… a zvezda Sajma knjiga je sve drugo samo ništa od pomenutrog.

Ali te novine ne razmišljaju tako. I oni bi vam rekli da im je važan tiraž. A ja vam kažem kada u novinama tvrde da koncepciju podređuju tiražu znači da propadaju. Oni toga nisu ni svesni. Zašto? Zato što igraju na pogrešnu kartu. Taj mladi svet neće sutra kupiti te novine zbog te udarne vesti već će se zabavljati selfijima kako su bili u prvom redu do popularne spisateljice. Mi, drugi kupili smo te novine iz drugih razloga. Ja zbog vašeg pitanja da vidim kud plovi ovaj brod. I kažem vam. teško je biti novinar u takvim novinama.

Iz svega ovoga nekako se nazire i odgovor na deo ovog pitanja – šta znači biti novinar u današnje vreme. Ja mislim da danas biti novinar znači živeti u  klopci. Ima mnogo mladih novinara koji lepo obrađuju informaciju, dobro pišu, ali njihova kreacija ne dolazi do izražaja. Sve se svodi na copy/paste i sve zavisi od opredeljenosti vlasnika medija da bude sam svoj ili nečiji. Novinari su danas, ponavljam, izvršitelji radova.

Da danas radim u nekoj od redakcija odavno bi bio novinar bez ijednog objavljenog teksta. Verujem da mi niko ne bi hteo objavljivati tekstove, niti TV priloge koji bi insistirali na tome da u javni prevoz treba ulaziziti na prednja vrata, da mi u prodavnici trgovac ne može u istu kesu stavlajti hleb, luk, krompir i mleko…

Insistirao bih na tome da se menja tamo neki zakon koji omogućava da roditelji imaju pravo da prisustvuju  časovima i da ocenjuju rad profesora, pozivao bih na protest sve one koji misle da je suludo da učenik koji je udario svog druga za kaznu nosi njegov ranac, da onaj koji je uneo drogu u školu piše po kazni pismeni zadatak o štetnosti droge… Tražio bih da se kažnjavaju roditelji koji kod svoje dece kupuju ljubav tako što ih brane tako što im govore da nastavnicima ako povise glas na njih kažu „nemate pravo na to, tužiće vas moja mama…“. Smenjivao bih voditelje raznih emisija koji sagovornika prekidaju u sred rečenice samo da bi se pokazali kako su postavili parvo pitanje. Hajde da pravimo rejting listu voditelja, novinara… da vidimo gde im je popularnost. Jedan od njih, poprilično punačak, na programu koji vodi, plaši se da kaže bilo šta što bi se moglo protumačiti kao njegov stav, pa se stalno  krije iza poštapalice „hajde da kažemo“. Pa kakvu to, kad sve to pogledate, mediji imaju ulogu?!

Da li elektronsko novinartvo ima prednost u odnosu na štampani oblik i obratno?

Ima prednosti samo u brzini serviranja informacija. Ali činjenica je – štampani mediji izgubili su identitet i uticaj. Ne znam da li je unazad 15 i više godina neki inostrani medij  saopštio “kako piše uticajni nedeljnik XY iz Srbije“…)?! Nije. Niti će! Srbiji je na njenom putu u Evropsku uniju potreban uticajan medij koji će svojim rejtingom biti korektor, kritizer, avangarda. Bez ispravnih stavova i pravilnog rasuđivanja na polju medija nema Srbije ni u budućim vrednostima.

U odnosima elektronskih i print medija ovi prvi su u prednosti, između ostalog i zbog toga što mi imamo svojevrstan lepak za gluposti, pa što god neki elektronski medij saopšti, print mediji to prenose, i to im je olakšavajuća okolnost da napune štampano izdanje i to potenciraju, pozivajući se na elektronse medije i konstataciju da društvne mreže bruje od toga i toga… Ali, ako je to stavrno tako, pa šta će onda ta vest i print medijima! Kao da je to merilo vrednosti?! Jer, izvinite, na društvenim mrežama imate i manijaka, i zlonamernih i podvala… pa nije sve Bogom dan ako je na društvenoj mreži! Činjenica koja potvrđuje da su se izdavači print medija izgubili u vremenu i prostoruje upravo je to. Oni ne traže svoje, a zadovoljavaju se vestima sa društvenih mreža, valjda uplašeni da će biti u autu, pa ih podoržavaju. A ustavri oni sami sebi seku granu uticaja na kojoj  stoje i kad i nju izgube i sami će prestati da postoje. S druge strane, print mediji uopšte nemaju uticaja na elektronske medije, što je aspurdno. Mislim da bi upravo borba u suprotnom smeru donela daleko više čitalačke pažnje i uvažavanja onoga što pišu. Ovako oni prihvataju šta god elektronski mediji saopšte.

Krilatica „Sedme sile“ glasi „Novinarstvo odgovorno za stvarnost“. Koliko je u današnje vreme moguće ostati veran ovom sloganu?

Ispostavilo se da  je to dobra odbrana postojećeg, a postavljena je kao upozorenje. Cilj mi je bio da postojećim kažem da je to stvarno tako. Vodite računa šta pišete, ne izmišljate stvarnost ona je pred vama, i ako je nema u novinama vi ste odgovrni i za to, ako je ta stvarnost bila surova pa proizvela veću štetu, bol… pa i sreću! Šta god.

Milorad Miša Antonić

Za uspešan stav protiv gorepomenute zagađenosti medija neophodan je profesionalizam, čija suština je u nepisanom, ali važnom životnom i pravilu  da je novinarstvo odgovorno za stvarnost. Bez doslednosti tom životnom pravilu teško da bi www.sedmasila.rs danas mogla biti medij koji zna i vidi više. Ali i drugi mediji  ako su toga svesni. Siguran sam da zbog toga danas imamo dobar odgovor na izazov, proverene informacije, procene, ocene, analize… Naši  sadržaji, bez obzira da li su iz politike, istorije, biologije, geografije, psihologije, medicine… intimne sfere, književnosti, svakodnevnog života koji sve više ne može da se zamisli bez online prodavnice, stvarnost predstavljaju u svetlu novih činjenica, naučnih i stručnih analiza, nepobitnih istina. Sedmasila.rs je tako došao u poziciju da ima čvrsto jezgro posetilaca koji čekaju naš stav, preporuku, ocenu, procenu…! Za njih je i  informacija i roba izazov za potrošnju. Makar izazov bio i najobična preljuba eksperti www.sedmasila.rs će im ovde ponuditi svoj stav. Ako nisamo u pravu,- uverite vi nas u suprotno. Da možda stvarnost nije odgovorna za novinarstvo?! U svakom slučaju  izgleda da je u pitanju dobar ukus i sud te poveće grupe posetilaca koji su već postali sudije stvarnosti i objektivnosti. Na ovom interent magazinu razvila se jedna veoma koliko zahvalna toliko i stroga komunikacija da se nije desilo, ili uopšte ne postoji  ako www.sedmasila nije pisala o tome.

Ja sam svesno uzeo tu krilaticu, jer na početku ovog razgovora pomenuta sudbina moje dnevne novine je upravo to – novinarstvo odgovorno za stavrnost.

Kako vidite trenuti status novinarsva u Srbiji?

Novinari danas u Srbiji dele se na one koji su nečiji i one koji su ničiji. A mogu da postoje samo jedni. Sami svoji! Ako ta podela potraje samo je korak do  kraja novinarske profesije, jer takvom podelom nečiji imaju dobra primanja, pa im ne trebaju razne povoljnosti preko duruženja, ničiji pak nemaju ni mogućnost objavljivanja tekstova, ne zato što su nepoželjni, što ih kolege ignorišu, već zato što ovih prvih ima dovoljno.

Meni bi bilo normalno da novinar, stalno zapsolen ili free lencer, svejedno, pa još član nekog od udruženja, ima bezbroj raznih povlastica, ne računajući ove postojeće 10% popusta na prevoz, kupovinu knjiga, frizersi salon i sl. Zašto novinar u Srbiji ne bi imao povlasticu u osnivanju svoje izdavačke kuće. Neka ga država „finansira“ prve  dve godine tako što će mu dati subvenciju da zaposli nezaposlene, da ga oslobodi nekih doprinosa i slično. Zašto novinari po službenoj dužnosti ne bi imali svoje advokate u sudskim procesima. Po sudovima im sude, oni traže zaštitu i privatnim angažovanju advokata dovijaju se, a sve to dalje ima loše posledice. Bez takvih i sličnih poteza za koji će se boriti  „udruženja“ status je decenijama isti. A znate već kakav je. Evo ja pozivam sve vlasnike elektronskih medija da napravimo Društvo novinara Srbije koje bi pored pomentih imalo niz drugih statusnih prednosti, pa da vidimo da li će se status poboljšati!

Šta možemo u budućnosti očekivati od „Sedme sile“?

Sedma sila je nepredvidiva lavina. Ona je danas portal, sutra možda postane nedeljna novina a ko zna možda pre toga i Društvo novinara Srbije – sedma sila.

Naravno možete da očekujete da će se boriti protiv informativne zagađenosti po sistemu koji vlada sada gde  da nam na TV ekranima dominiraju reklamni sadržaji u kojima je merilo vrednosti zdravlja šta kažu domaćice jer su se izlečile nekim preparatom kako im je neka šljiva iz Afrike obezbedila zadovoljstvo. Sudeći po tome više nam ne trebaju ni bolnice ni lekari.

Sedma sila mora stati  na put tom ludilu kako u  medijima tako i u marketingu. Nemamo još dovloljno snage ali imamo ideja i kadrova.

Računamo i na vas!

Nadamo se da su naši čitaoci zahvaljujući ovom intervjuu uvideli značaj novinarskog poziva ne samo za Srbiju i srpsko društvo, već i šire, a o novitetima na portalu „Sedma sila“ se možete informisati i putem njihove Facebook stranice.

Autorka: Milica Milošević

Related posts