Princ Đorđe povremeno među Srbima

Kad videh na sajtu „Čupava Keleraba“ najavu predstave Via Doloris reditelja Dejana Petkovića, pomislih: princ Đorđe je još jednom među Srbima, još jednom je njegova burna i tragična sudbina našla odjeka u umetnosti i kulturi onog naroda kome je Đorđe iskonski pripadao od rođenja do smrti, mada je iz sveukupne srpske svesti mnogo više bio odsutan nego prisutan, kako duhovno, tako i fizički.

Kao knežević rođen u izganstvu, kao kraljević proglašen ludim i silom odveden u duševnu bolnicu, ipak je dočekao da, nakon svih peripetija, starost provede u svojoj zemlji kao slobodan čovek, ali – u potpunoj anonimnosti, lišen (i to dobrovoljno lišen) bilo kakvog kraljevskog dostojanstva.

Malo je poznato da je 1972. u Beogradu, tada glavnom gradu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, umro Đorđe Karađorđević, najstariji sin kralja Petra Oslobodioca i crnogorske kneginje Zorke, unuk crnogorskog knjaza i kralja Nikole, rođeni brat kralja Aleksandra Ujedinitelja i rođeni stric zbačenog kralja Petra II Karađorđevića. Umro je kao državljanin SFRJ, a sahranjen je na Oplencu, u zadužbini svoga oca kralja Petra.

Nije danas mnogo poznato ni to da je beogradska Prosveta 1969. objavila knjigu pod nazivom Istina o mome životu, čiji je autor bio upravo Đorđe Karađorđević. A nije mnogo poznat ni fascinantan podatak da je rođeni sin kralja Petra bio oslobođen zatočeništva istog onog momenta kad je Jugoslavija pala u nacističko ropstvo, pa su mu okupatori čak nudili i presto marionetske okrnjene Srbije. „Zar je trebalo da ceo jedan narod, moj narod, čiji sam i ja sin, izgubi slobodu – da bih je ja stekao“, tom fatalnom rečenicom završava princ Đorđe svoje uspomene.

Dovoljno kurioziteta, paradoksa i apsurda za višetomni roman ili televizijsku seriju, a kamoli za predstavu ili film. Možda bi nepravedno bilo reći da Đorđeva biografija nije bila zastupljena u domaćoj nauci, umetnosti i uopšte javnosti, ali i to je uglavnom bilo usputno, maltene neprimetno, tu i tamo pojavio bi se poneki novinski članak, dok bi u umetničkim ostvarenjima Đorđev lik uglavnom imao epizodni karakter, tako da Via Doloris predstavlja u tom pogledu značajan korak napred.

Ni istoriografija nije dala jasan sud o prvorođenom sinu omiljenog kralja Pere, mada je još 1980. objavljena knjiga Mihaila Popovskog Đorđe, kraljević SHS (Sloboda, Beograd), gde se iznose i neki detalji koje je princ u autobiografiji možda svesno zaobišao i prećutao, poput druženja sa Pašićevim sinom Radom (koji ni u srpskom narodu ni u srpskoj istoriografiji nije ostao u lepoj uspomeni) ili prijateljstva sa američkim ambasadorom u Beogradu tokom prvih meseci nacističke okupacije (u vreme dok Sjedinjene Američke Države još uvek nisu bile u ratu sa Nemačkom). Sem toga, prinčeva biografija je u ovoj knjizi obogaćena i konkretnim dokumentima u vidu faksimilâ, iz čega se može pratiti čak i to kako su podanici kralja Aleksandra bez zazora špijunirali rođenog kraljevog brata i pisali klevete koje su ozvaničavali svojim potpisima i državnim pečatima.

U svojim romanima o Nikoli Pašiću (Ni knjaz ni kralj, Pašić i četiri kralja), a docnije i u televizijskoj seriji Poslednja audijencija, sudbine princa Đorđa dotiče se pisac i scenarista Živorad Žika Lazić, no ako bi se Lazićevo viđenje uzelo kao istinito, moglo bi se pomisliti da je Đorđe zaista bio neuračunljiv, te da je kralj Aleksandar dobro postupio kad je odlučio da svog brata pošalje pravo u ludnicu.

U Lazićevim knjigama čitamo da je Đorđe bio strastveni ljubitelj brze vožnje automobilima i da je svojim akrobacijama često rizikovao i život svojih suvozača, dok u televizijskoj seriji vidimo jednog pravog ludaka (koji je pomalo i fizički dekadentan) kako se skida go pred šetačima u Topčideru, pa ga docnije, potpuno pomahnitalog, odvode u duševnu bolnicu blizu Niša.

Doduše, princ Đorđe u autobiografiji pominje da se jedanput, u želji da sebi prekrati muke, skinuo potpuno go i legao u sneg, ali to se desilo kad je već bio zatočen i izolovan, a ne na Topčideru pred beogradskom gospodom.

Najblaže rečeno, viđenje Žike Lazića je jednostrano i manje-više netačno, jer prema istorijskim izvorima, Đorđe je bio zatočen najpre u dvorcu Belje u Baranji, a tek je nakon izvesnog vremena odveden u Toponicu kod Niša; sem toga, hapšenje se desilo 1925, dakle godinu dana pre Pašićeve smrti, dok u seriji vidimo da se to dešava nekoliko dana pre nego što će Pašić preminuti (pogođen neverovatnom činjenicom da ne dobija mandat za novu vladu iako je kralju Aleksandru prećutno pomogao da se reši starijeg brata).

Mnogo pre Poslednje audijencije, lik princa Đorđa pojavio se u televizijskoj drami Odlazak ratnika, povratak maršala, gde se u desetominutnoj sceni prikazuje istorijski susret ostarelog Đorđa sa partizanskim generalom Pekom Dapčevićem oktobra 1944, dakle u danima oslobođenja Beograda. Taj susret je po mnogo čemu bio simboličan, a u drami jasno vidimo kako knez-princ i zvanično prestaje da bude član kraljevske kuće, te postaje običan građanin neopterećen etikecijom koja mu je bila nametana i dok je bio knežević u izgnanstvu, i dok je bio prestolonaslednik, i kad je već bio princ bez prava na krunu.

Vidnije mesto zatočeni princ dobio je u romanu Milana Vidojevića Princ i fantom (Laguna, Beograd 2012), gde su toponički Đorđevi dani predstavljeni kroz prizmu gotike i horora, dok je za lik misterioznog krvožednog „fantoma“ očigledno poslužila biografija stvarnog ubice Miodraga Stoleta Trifunovića.

I Vlada Arsić se u romanu Noć arhangela (Laguna, Beograd 2016) dotakao princa Đorđa, čiji se lik pojavljuje u ključnom trenutku kao deus ex machina, pa simbolično, na duhovnoj ravni, razrešava stare račune od radovanjskog Aranđelovdana 1817.

Čini se da je Đorđeva Istina o mome životu svojevremeno ipak izazvala pažnju publike, čim je doživela i drugo izdanje 1988, a posebno je zanimljiv podatak da je prevedena na slovenački jezik (1970. i 1979).

Kao što se i za života pojavljivao i nestajao, bivao u centru pažnje pa u potpunoj izolaciji, princ Đorđe se danas na sličan način pojavljuje povremeno, često i nezapaženo, kao junak novinskih članaka, romana i televizijskih ostvarenja, a činjenica je da njegova biografija zaslužuje mnogo više pažnje – pritom se tu ne misli samo na toponičke dane (tokom kojih je, u krugu oko bolnice, zatočeni princ utabao „stazu bola“ – otuda „via doloris“), nego i na buntovništvo koje je princ izrazio nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908, i na sudbonosne događaje koji su izazvali abdikaciju 1909, i na hrabrost koju je pokazao tokom bitke na Mačkovom kamenu 1914. Ostavši nekako u senci Apisa, Nikole Pašića, kralja Aleksandra, a docnije i sâm prihvativši život daleko od očiju javnosti, princ Đorđe nije izmakao samo očima umetnikâ (za šta bi se moglo naći opravdanje), nego je nekako izmakao i očima istoričarâ (što se teško može opravdati), tako da se ponekad njegovo ime čak i preskače kad se, jedan za drugim, nabrajaju najvažniji članovi dinastije Karađorđević.

I na kraju, jedno lično prisećanje.

Predstavu Via Doloris imao sam prilike da gledam kada je bila adaptirana za omnibus Odabrani i uništeni u niškom Narodnom pozorištu. Princa Đorđa sjajno je odigrao prvak drame Dejan Cicmilović, dočaravši one ključne trenutke kada zdrav i trezven čovek zaista počinje da ludi i postepeno, iz replike u repliku, pada pod uticaj doktora i oficira kojima je jedina dužnost da, kako znaju i umeju, od normalnog čoveka načine potpunog ludaka.

Možda nije u Toponici sve bilo baš tako kako smo videli u predstavi, ali da je reditelj Petković bio na dobrom putu, dokaz je i jedan zabeleženi intervju, vođen dosta godina nakon Đorđevog izlaska iz ludnice, a koji započinje upravo ovako:

NOVINAR: Da li je princ Đorđe zaista bio lud?

DOKTOR: Hahahahahaha!!!

 

Autor: Dušan Milijić

Related posts