Ti, koga ne znam gde da nađem,
gde skrio si se pod okriljem neba,
u koj još nemirni suton da zađem,
ja tražim, al’ mog anđela nema…
Što nisam ptica da se vinem u nebesa
kroz oblake i oluje preletela bih na krilima vetra
da još jednom nađem te,
moj anđele koga nema…
Al’ dođe dan i ti od mene ode
dok rušili su se stubovi neba,
meni okovi tame, tebi krila slobode
moj anđele koga nema…
Tad uz pratnju serafima
svirala je tvoja violina
i kidali su se oblaci našeg neba
moj anđele koga nema,
jutros se pokidali!
Autor: Olivera Nikolić