Intervju: Radojka Plavšić Ranković – Pesnici dele sudbinu svog naroda, svog jezika i to je i jedro koje nas održava na površini i sidro koje nas odvlači na dno

„Čupava Keleraba“ beleži još jedan intervju. Naša sagovornica je ovoga puta Radojka Plavšić Ranković, pesnikinja koja će uskoro izdati i svoju prvu zbirku pesama. Otvorile smo različit niz pitanja, a neka od njih su: pitanje tradicije, te pitanje o koherentnosti naše pesničke scene, kao i egzistenciji pesnika i pisaca u Srbiji. Nešto više čitajte u nastavku koji sledi.

 

Da li se pesnik rađa ili se to može postati vremenom?

Neka moja intuicija mi govori da se pesnik ne može ,,postati“, već eventualno ostati ili ne ostati. Na pojedincu je da razvija svojtalenat, ali, naravno, značajna je i uloga okruženja, škole, društva… U pitanju je složen i ni u kom slučaju bezazlen proces.

 

Šta posebno okupira Vašu pažnju prilikom stvaralačkog procesa i kakve sve teme, ideje i motive možemo naći u Vašoj poeziji?

Pišem o temama koje me u jednom trenutku okupiraju ili reagujem na onošto je u mom neposrednom ili širem okruženju. Neću reći ništa novo kad kažem da je u savremenoj poeziji značajan uticaj medija, muzike, kinematografije i posebno interneta. Sve se odvija ubrzanim tempom pred našim očima i mislim da pesnik mora da ,,reaguje brže“ nego što je to bio slučaj sa starijim pesničkim generacijama. Svi smo na vrtešci, ali sudija je uvek isti, a to je vreme.

 

Gde sve možemo čitati poeziju koju pišete?

Iako pišem otkad znam za sebe, još uvek nemamo objavljenu zbirku i to je nešto što će se uskoro promeniti. Objavljujem na internetu, Fejsbuku, blogovima, onlajn časopisima i, naravno, negotinskom časopisu “Buktinja” koji postaje sve značajniji na književnoj i kulturnoj sceni istočne nam Srbije.

 

Može li se očekivati da u Srbiji, u nekom trenutku, kvalitetini pisci počnu da žive od onoga što rade?

Moje je mišljenje da Srbiji nema spasa i ne mislim da će se stvari ovde ikada promeniti na bolje. Kvalitet se ne ceni ni na jednom polju. Mladi ljudi čiji talenat nije vezan za srpski jezik mogu se spasiti odlaskom u beli svet, ali pesnici dele sudbinu svog naroda, svog jezika i to je i jedro koje nas održava na površini i sidro koje nas odvlači na dno. Pitanje je koliko ćemo još dugo održavati glave iznad vode.

 

Kakvo je Vaše mišljenje o tradiciji, u pesničkom smislu? Treba li je slediti ili stvarati nov kanon?

 

Pesnička tradicija je neka vrsta spiralne bušilice kojom se naposletku stiže do novih slojeva, do novih nalazišta i izvora jezičkog bogatstva. Reč je o unutrašnjem osluškivanju koje istinski pesnici uspeju da dovedu u ravnotežu. To je ona delikatna misija u kojoj je ulog glava na panju.To je suštinsko pitanje koje svaki pesnik mora sebi da postavi. Ja mogu samo da se nadam da ga postavljam.

 

Ima li Srbija koherentnu pesničku scenu ili je ona nešto razuđenijeg karaktera?

Ma koliko da je ruglo ova ruinana u kojoj bitišemo, neverovatno je koliko raznolikih i divnih pesničkih plodova uspeva na njoj. Problemi postoje više u organizacionom i finansijskom smislu. Oni bliži Centru, kao i oni u Centru, uvek će biti u prednosti nad Provincijom i tako je vazda bilo i biće. Ulogu igraju tu i ljudske sujete i nedostatak solidarnosti. Nama koji smo prepušteni Periferiji, ostaje da se povezujemo i podržavamo na sve moguće i nemogućena čine.

 

Šta možemo očekivati u budućnosti od Vaše poezije?

Za mene je pisanje misija čiji cilj još nije otkriven (osim da nas drži u šizofrenom stanju nezadovoljstva i nedorečenosti).Inače, od budućnosti ništa ne ,,očekujem“.

Da re-parafraziram: “Ne pitaj šta svako od nas  može učiniti za svoju poeziju, već šta ona može učiniti za svakog od nas.”

 

 

Izbor iz poezije Radojke Plavšić Ranković:

 

KLUPKO

Noć se sklupčala

U vreći za spavanje
Veličanstvena noć
Pobednički pohod
Krvavi pir nad noćnim mišem
Ni sova više nije sigurna
Ko to krade noć iz njenih
Sitnih džepova
Kandži džeparoša
Očiju kladioničara
Kao da svet ovaj u
Svakom trenutku može
Odigrati prazan tiket
Drvoseče ne zanima
Postojanje vetra
Sve se vrti
Oko kruga stabla
,,Kao oko kruga dvojke“ mislim
na čitav jedan svet
Noć se sklupčala u vreću
za spavanje
jedino joj noge zebu

TERETNI VOZ

Kad prestaneš da mariš

Zakoračiš u prvi voz
Takve stvari dogode se
Ili se ne dogode
Stigne požar,suša il’ nijedno od ta dva
Dođavola
Na tom mostu sretneš onog
Vlasnika reči koji hramlje
I on ti pokloni baš pesmu
kakvu želiš
Zahvališ mu se i pođeš
Ako te pusti
Ako ne
Doveka mu praviš društvo
Doveka ti pravi društvo
A nema smrti koja će vas rastaviti
Ni ljubavi koja će vas zbližiti
Samo reči što lome glave ruke i noge
Teturaju
Kroz prazne teretne vagone
Kao da te voze
Na zadnje ovozemaljsko tuširanje

Autor: Milica Milošević

Related posts