povodom 35 godina od smrti
Cvet što je procvetao usred ruina
učini da zamislim se
zašto ljudi govore
da nijedan cvet u takvoj pustoši
procvetati ne može?
Prozori na omanjoj kući
polomljeni su,
krov srušio se,
to postade boravište
vetrova snažnih i zimskoga snega.
Neukroćeni vetrovi opustošiše
divnu udobnost nekada doma voljenog
i setnim žalom nekim rastuži prolaznika svakog.
Zavese što su nežne ženske ruke
s velikom ljubavlju sašile i krpile
vise u ritama,
poput granatama raznetih barjaka
nad opustelim gradom.
Među gomilom šuta i kamenja
raste jedan prelepi cvet.
I taj cvet ispuni misli moje
pitanjem jednim što značajno je.
Upitah: „Koji te vrtlar ovde uzgoji i posadi
cvete tanani?
Ispredaj mi priču svoju,
destan života tvoga,
a ja ću slušati.”
Iako možda ovo mesto,
od ptica napušteno,
više ne odzvanja pesmom slavuja,
ipak, ti si se pojavio s prvim dahom proleća.
„Ja sam glas zemlje” ̶
odgovori cvet jezikom ljudskim.
„Ja sam život uzvišeni,
što jednom zanavek mora smrt da pobedi”.
Prevod sa engleskog: Ana Stjelja
(Izknjige „Azerbaijanian poetry“, (ur.) Mirza Ibrahimov, Moskva, 1970)
preuzeto sa: www.azer.com
Nigar Refibejli (1913, Gandža – 1981, Baku) je čuvena azerbejdžanska književnica i svojevremeno predsednica Saveza pisaca Azerbejdžana. Uglavnom je pisala poeziju na temu romantizma, ljubavi prema domovini, prirodi i majčinstvu. Supruga je čuvenog azerbejdžanskog pisca Rasula Rze (1910 ̶ 1981) i ćerka azerbejdžanskog hirurga i državnika Hudadata Refibejlija (1878 ̶ 1920). Poreklom iz azerbejdžanskog grada Gandža (Ganđa) koji je u prošlosti iznedrio tri velike književne ličnosti, pesnike Nizamija (12. vek) i Mirzu Šafija (14. vek) i pesnikinju Mahsati Gandžavi (12. vek), i Nigar se, sledeći svoje duhovne pretke, posvetila književnom stvaralaštvu. Pisala je poeziju ali i prevodila svetske književnike na azerski (azerbejdžanski) jezik. (Nevai, Šiler, Puškin, Ljermontov…). Umrla je u Bakuu 1981. godine.