Proza: Juče i sutra

Čujem tup zvuk udaraca, rekla bih nečeg gvozdenog, u nešto kameno. Kamen se bori, zvuk je grub ali opet podseća na jecaj, tako grub i tužan, baš sekund pred pucanje. Gvožđe opet pobeđuje. Kao i prethodnog jutra.
Otvaram oči i odmah se prisećam da komšije i dalje ruše zid koji nas deli. Ne, ne žele da imamo malu kapiju, poput onih u simpatičnim američkim filmovima, i mašemo jedni drugima dok s osmehom kosimo travu. Jednostavno mislim da im ni prethodni zid nije bio dovoljno visok.

Pričali su mi stari o susedskim odnosima nekada, okupljanje, roštilj i deset šoljica kafe, ali u ovom trenutku, a i u trenucima moje ranije mladosti, sve je to bilo suviše nepojmljivo.

Sišla sam u kuhinju da skuvam kafu. Jednu kafu, jer majka već brzo ispija svoju i bori se sa računima koji su pristigli juče, a treba da se plate do kraja meseca. Taman kad pristignu novi.

Standardno, sledeća kafa je sa drugaricom. I njoj je druga, pretpostavljam da su svi koje poznajem dosada popili onu prvu, u nekom kutku već rezervisanom za taj ritual.

Uvek idem istim putem. Uvek prođem pored te jedne kuće gde sam doživela najlepše i najgore trenutke svog života. Gde sam napravila najveću grešku svog života.

Postoji i drugi put. Odlučila sam da se držim ovoga. Neko bi to možda nazvao mazohizmom, ali ja ne želim da zaboravim. Ne želim da zaboravim ono što sam uništila, ne želim da obrišem prošlost, ne želim. Jer ne želim da je ponovim. Tih deset sekundi su moja kazna za juče, za ovaj trenutak, za svaki naredni dan, dok idem na tu kafu koja mi se često i ne pije.

Ipak, idem tamo, u tu bučnu kuću, kod te bučne drugarice, i ponovo pričamo o trivijalnim stvarima. Sav taj metež je poput prekidača za buku u mojoj glavi.

Dosadno nam je, i tu dosadu ćemo planirati da ubijemo potezima koji će na kraju ubiti nas. Ili će nas i to mrzeti.
A čekaju me ispiti. Čeka me mali brat koji jedva čeka da igramo fudbal ispred kuće. I ona serija što sam nekom, nekad obećala da ću je pogledati.

Nemam vremena. Učiću na brzinu, zaobići brata, a čak se ni ne sećam imena serije. Stići ću sve, na kraju. I možda se na trenutak osetiti kao pobednik.

Pobednik koji je stigao prvi da otalja sve što je sam sebi nametnuo, a usput zažmurio na svaki divni pejzaž pored puta. I uvek ću pročitati prvo poslednju stranicu knjige. Ne umem da uživam u čekanju, a to bi trebalo da nas čini smislenim.

Ja sam samoprozvani glas svoje generacije koja nije smislena. Možda zbog prethodne generacije, koja nas je zatrpala ciglama. Možda jer nas nisu naučili kako da ih srušimo. Možda nas jednostavno i nije briga.

Nekoliko dana kasnije, išla sam sa majkom da biram ukrasnu česmu za dvorište. Imam 22 godine i želim česmu od šarenog kamena, ali mama se odlučuje za gvozdenu, bezizražajnu, jer će trajati još 22 godine. Tada ću je ja verovatno zameniti istom.

Buduće, sjajno kamenje neretko ostane nemoćno pod gvozdenim stubovima prošlosti…

 

Autor: Dajana Ristić

Related posts