Volela bih da odem u malo mesto
zeleno i mirno,
rođeno u dolini između golih brda
gde žene, preko metalnih kapija
jedna drugoj kolače nose
da se pohvale veštinom i poštenjem
a recept kriju ko zmija noge
I umeju da bocnu jače
nego puzavice što mirišu u proleće,
dok se ogovaraju kuće preko puta.
Gde o svakome se dozna sve
I svako se svakome u nevolji nađe
Baš onoj nevolji koju mu je ponekad poželeo
iz dosade čiste
onda kada mu je sve dobro išlo
da mu se malkice pomrse konci
pa da mu u pomoć priteknu
kada ga prokleta nevolja skola.
Tamo da odem gde vreme se skrilo
Ispod širokog duda
uvuklo u čvorove velikog stola
na kome muškarci rakiju piju
I sećaju se svega…
Kako je bilo gadno
kako je bilo smutno
Kako je bilo gladno
Kako je bilo smrtno
I posle svega samo
ramenima slegnu
jer imaju mudrost, stečenu mukom
života u malom dosadnom mestu
gde pored vremena i đavo spava
koji sve lukavo kljuca i iskušava
kao da i nije on
kao da ne postoji
tu gde je sve idila
gde je samo mir
I dosada pusta.
Volela bih u veliki grad da odem
Straobalno moćan i glamurozan
Na vrhu sveta
Gde se po uglačanim čistim pločničima
Trči u visokim štiklama
Gde si sam među milionima ljudi
Gde niko nikog ne zna
Gde sve miriše na uspeh
Gde pljušti kiša u ritmu džeza koji svira
u baru, u zgradi od crvene cigle.
Gde sto šansi čeka iza ćoška
Gde si već uspeo što si se tu našao
Gde iza stakala milijardi svetiljki svetle
Gde se svaki sekund neko rađa
Neko odlazi, neko spaja…
Gde si užurbani mrav u kuli Vavilona
koji živi film Vudija Alena.
Gde nikada dosadno nije
Jer oči su krcate slika
što ih život strmoglavo ređa
u tom brzom gradu
gde đavo nikada ne spava
pa se čovek podičiti može
da je spasen samo zato jer je živ opstao
u tom grotlu surovosti na krovu sveta.
Volela bih u jedan svoj san da uđem
U kom sam letela
iznad žute plišane doline
u rano letnje jutro
lagana kao mirisni vazduh
i mirno posmatrala sve
bez ijedne brige
bez ikakvog straha
potpuno sigurna u sebe
Ludo zaljubljena u svet.
Volela bih da se vreme vrati
ceo vek unazad
Da vidim da li bih
oko vrata stavila kravatu ili bisere
varjaču ili muštiklu u rukama nosila
Heklala, goblene vezla
Ili bridž igrala, rum pila.
Jer ko to može da zna
U ovom vremenu
U ovom gradu
U ovoj kući
U ovom braku.
Šta mi se sve još moglo desiti
Da sam bila hrabra
Da sam bila kadra
Da strah pobedim.
Da sam znala kako
da ispunim sve te lude
glupe želje, nezajažljive.
Da prestanem da mislim da sam sve propustila
da mi je sve pobeglo pred nosom i očima.
Te proklete misli treba kao komarce terati
To sve su iskušenja poslata
Da sve što mi je dato
još jače prigrlim, još luđe zavolim
Ili da se alava, u besmislu slomim.
Foto: Pinterest
Autorka: Dragana Obradović