„Buda iz predgrađa“ kao roman o odnosu metropole i identiteta

DRUGIM RIJEČIMA, LONDON

Kako su izgledali zemlja i vrijeme u kojima su stvarali članovi nekih od najpoznatijih muzičkih bendova, kao što su „Pink Floyd“, „Led Zeppelin“ ili „Queen“? Koliko su određene svakodnevnosti savremenog života bile revolucionarne u svojim nastajanjima i kako je bilo odrastati u takvim okolnostima? Hanif Kureishi, engleski pisac indijskog projekla u svom romanu pod nazivom „Buda iz predgrađa“, objavljenom 1990.godine, čitaocima daje odgovore upravo na ova pitanja dok u tančine slika London i njegova predgrađa iz 70-ih godina prošlog vijeka.

Hanif Kurejši je rođen 1954.godine u Bromliju, predgrađu Londona, od oca pakistanskog porijekla i majke Engleskinje, što je samo jedan u nizu autobiografskih elemenata koje pronalazimo u priči Karima Amira, glavnog junaka i naratora ovog romana, koji u prvom licu govori o odrastanju i potrebi za realizacijom sopstvenog identiteta u londonskoj metropoli. 

Roman „Buda iz predgrađa“ je kompleksna priča sa nekoliko podnivoa od kojih svaki predstavlja ispreplitanje ličnih priča sa intenzivnim društvenim pojavama u glavnom gradu Engleske tokom 70-ih godina gdje društvo osjeća posljedice kolapsa britanske imperije. Ekonomski bum koji stagnira zbog novih političkih previranja, povećan promet i konzumacija opijata i teških droga među omladinom, borba za prava žena i homoseksualaca, odbacivanje normi, tradicije i zajednice radi postizanja slobode i individualizma protežu se kroz svako poglavlje knjige dok se njeni junaci trude da pronađu sebe u takvom jednom turbulentnom haosu, hrleći ka izazovima metropole koja ih guta do kostiju. 

Karim za sebe na početku kaže:

 „Zovem se Karim Amir i Englez sam rodom i odgojem, skoro. Često me smatraju jednom neobičnom vrstom Engleza, odnosno novim sojem koji je proistekao iz dvije stare istorije. Ali, nije me briga – ja Englez jesam (premda se time ne ponosim), iz predgrađa Južnog Londona i idem u nekom pravcu. Moguće je da sam baš zbog te čudnovate mješavine kontinenata i krvi, ovoga ovdje i onoga tamo, pripadanja i nepripadanja, nemiran i lako me obuzima dosada. A možda je tome razlog to što sam rođen u predgrađu. Uostalom, zbog čega istraživati neki unutrašnji prostor kad je dovoljno reći da sam tražio gužvu, bilo kakvo kretanje, djelovanje i seksualnu korist koji su se mogli naći, jer stvari su bile vrlo mučne, tako spore i teške, u našoj porodici, ni sam ne znam zašto. Iskreno govoreći, sve to me činilo potištenim i spremnim na bilo šta.”

Na ovaj način, čitaoci mogu da u nekoliko rečenica stvore sliku o temama ovog bildungsromana koji govori o imigraciji, sukobu kultura, engleskom imperijalizmu i dominaciji bijele rase, o bijegu iz predgrađa zbog potištenosti uzrokovane ličnim problemima, kao i potrazi za ispunjenjem vlastitih potreba na putu ka formiranju zrele ličnosti. London se pojavljuje kao središnji vrtlog u koji se slivaju svi događaji i likovi, miješajući se u jednom kiselom i gorkom kosmopolitanizmu. Metropola nudi prilike, novine, slobodu, raznolikost iskustva, eksperimentisanje i turbulencije, sve ono za čim Karim i njegovi bližnji žude utonuli u čamotinju predgrađa. Sa druge strane, Kureishi prikazuje koliko je lako podleći dekadenciji i nemoralu i dotaći samo dno čovječnosti u tom ogromnom vašaru slobode.  

Koristeći se dekontrukcijom kao odlikom postmodernizma i Ničeovom filozofijom o religiji zapada, Kurejši kroz Karimov lik i priču prikazuje multikulturnu svakodnevnicu Londona i u njemu rastrzanost potomaka imigranata Komonvelta, te njihovu težnju da se uklope u rasistički i klasno podijeljeno društvo. Na momente potpuno odbojan i amoralan adolescent koji zadovoljava isključivo svoje prohtjeve nemareći za potrebe drugih, Karim nije lik iz klasičnih bildungsromana koji doživljava potpunu transformaciju i sazrijeva. On se ne može identifikovati sa indijskim dijelom svog porijekla zbog odsustva neposrednog iskustva i odrastanja među već asimilovanim članovima zajednice. Takođe je u konstantnoj potrazi za samim sobom i eksperimentiše sa seksualnom orijentacijom, drogama i alkoholom, pokušavajući da u nečemu pronađe trajan smisao, makar on bio u propasti. Zbog svega toga često iziskuje i sažaljenje.

Zanimljivost romana jeste prikaz pop kulture i pank muzike koja se pojavljuje 70-ih godina, te se čini da knjiga ima i svoju sopstvenu muziku između redova. Takođe, kraj priče nosi snažnu poruku da će se iz sve te destrukcije stvoriti nešto novo. Ponekad nešto mora i da se sruši da bi se izgradilo. Priča je i nagrađena Whitbread nagradom za najbolji roman prvijenac, a Kurejšijev humor, sarkazam, pitak stil, šarolik kolaž društvenih i istorijskih događaja čine „Budu iz predgrađa“ knjigom vrijednom čitanja. 

P.S. Priča se završava 1979. godine. Baš me zanima kako se Karim dalje snalazio u još čudnovatijem periodu, pod čeličnom rukom Margaret Tačer.  

Autorka: Željka Vračević

Related posts