Poezija: Moja žena

Godine kada sam postajala žena 
jedu trutovi i bogomoljke 
Nakon čuvene osme sjednice
i neke jogurt revolucije
davnašnje


Ja – smotana
tek stidljivo otkrivam
upijam Simon 
vrelom peglom 
preko svake novonastale nošnje 
i boljke
nju – okarakterisanu
tek kao pratilju 
najpoznatijeg mizantropa 


(Ko će da me uči kako se čupaju trepavice
izbjeljuje lice 
i briju noge?)
ustaje poslije skoka
mačkasto proteže…
– žene iz moje porodice rade u dvije smjene


Imam samo nju
u vremenu u kojem ona postaje on
i obratno 
dok sve oskudnije i sve tješnje
marširaju mas-medijalne horde 
bez štita i oklopa a svaka 
Kvazi-nova Amazonka
ispod čijeg se pojasa odjednom zakriva svaka ženska suknja 
gazi
i zadobija pravo glasa 


I svi odjednom laju i režu
a u modu ulaze razne Bebe Džaković (r.i.p.)
pitomice
koje suču bradu i brkove
u vežu
ženstvenost prosuta 
u malo šporke vode u sić


– Ja uzimam babin vez na borde
i pero
Postajem žena 
zbunjena
tek protegnuta
kad pojavljuju se unisex brojevi
u Viva Vero
kategorije lastex i ostale hermafrodit novotarije 
i armije nekih muških žena
ratničkih sjena dignutih iz plemena prošlosti krvavih od osvete 


Moja žena odbija da ponese muško oružje
umjesto toga
ona piše 
ona plete 
i kopča podsuknje na duple igle
i iako nije klasična Penelopa
niti babaroga
Ona čeka 
gleda u špigle
ne žuri nigdje…

Autorka: Katarina Sarić

Foto: Pinterest

Related posts