Prikaz zbirke priča „Isusove sandale“ Jasmine Malešević

Jasmina Malešević, Isusove sandale, str. 101, Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, 2021.

Verujem da ne postoji osoba koja, u nekom trenutku svog života, nije poželela da se nađe u tuđim cipelama, makar na tren. Pesnik i književnik, Jasmina Malešević, svojom novom zbirkom kratkih priča „Isusove sandale“ pruža nam upravo tu priliku: da zavirimo u tuđe živote i vidimo kako bismo mi u njima izgledali.

A izgledali bismo baš onako kako peva Bend Zeka Brauna „Ne osuđuj čoveka dok ne prepešačiš milju u njegovim cipelama“ ili kako naš narod kaže „čoveka upoznaš tek kad kilo soli pojedeš s njim“, jer, iskreno, ko bi poželeo da se nađe u koži Lutalice (Duša lutalica), Divke, Lovca na ucene ili u Isusovim sandalama na putu ka Golgoti?

Promišljanje o životu kroz (naučnu)fantastiku ili nadnaravno najveći je izazov kako za pisca, tako i za čitaoca. Mnogo tu slojeva ima koji treba da se oljušte, otkriju, dok se dođe do suštine ili suština. A Jasmina Malešević je vrlo vešta u građenju slojeva. I njihovom otkrivanju.

Prvo što primećujem čitajući priče i crtice koje čine ovu zbirku, jeste jezgrovita rečenica koja pleni svojom jednostavnošću, potom neobičnost, začudnost samih priča i najzad, fantastične slike u njima, koje vas tako nežno i suptilno uvlače u svoj svet da ne stignete ni da se osetite „prevarenim“.

Počeci priča, prve rečenice, blago su zbirke: Grad počinje da raste dobroćudno (Klopka ili kolevka); Tražila sam te (Komadić daha); Nekada davno imena izmišljenih bića ispisivala su se u vazduhu (Divka); Iz daljine grad izgleda kao napušten brod (Zašto Homer šapuće); Odleteo je pod auto kostur za moju priču (Stogodišnjak). Možda se u „Isusovim sandalama“ više nego i u jednoj drugoj zbirci primećuje da je Jasmina Malešević prvo pesnik, a tek potom prozni pisac, što joj daje moćno oružje u ruke.

O tome svedoče i završne rečenice priča, koje su, u mojem primerku, gotovo sve podvučene ili sa nekim komentarom pored (štiklirane, sa osmehom, uzvičnikom ili srcem): Šaljem ti bukete svemira, koje sam nabrala, gledajući u nebo (Izdrhtavanje); … kroz mnoštvo padova dodirnuću suštinu (Komadić daha); Kada ulove zeca, monasi ga pripitomljavaju i uče molitvi (Molitva); Na grudima carice krst je i dalje disao (Lađa od belog mermera). Slike koje teško mogu da iščile iz sećanja. A takve je, iako deluju lagašno i lepršavo, najteže napisati.

Kad već analiziram kratkoću i jezgrovitost rečenica, nije na odmet da se osvrnem i na naslove – jer i oni su veka vrsta rečenice, ili makar njen početak (počeci početaka) – koji tek razbuktavaju maštu: Deset hiljada treptaja, U radnji nebeskoj, Lađa od belog mermera, Luda kao najluđa noć, Brazdanje neba, Vajar i njegova senka… Jasno je da već od naslova zavisi hoćemo li čitati neku priču ili ne, a ovi gorljivo mame na još…

Putovanje ljudske duše ponekad nepostojeće je. Zato su nam potrebne knjige poput „Isusovih sandala“. Da kroz njih protresemo celu ljudsku istoriju, svu svetsku književnost, sve naše znanje i maštu i priznamo sebi, jesmo li putovali i uživali u putovanju. Ne zna da putuje – promišlja – svako, ne zna ili ne želi, svodi se (skoro) na isto. Zato postoje pisci, poput Jasmine Malešević, koji nas tome mogu podučiti.

Prošlost, sadašnjost, budućnost – šta je to za jedne sandale, i to još Isusove, Konstantinove, odnosno nebeskog obućara… Njima ništa ne promiče: ni čemer, ni jad, ni usamljenost i beznađe malog čoveka – otud duša, otud promišljanje, koji su jedini dar i spas. Ako ih ne negujemo i ne praktikujemo, iscurećemo poput peska u peščanom satu i stopiti se sa milionima bezimenih rođenih pre (i posle) nas.

Za to se vredi boriti. I za to se Jasmina Malešević bori svakim svojim dahom, svakom svojom kratkom, potresno jezgrovitom rečenicom, moćnim pasusom. Slike koje gradi rečima, ostaju nam utisnute pod kožom, čuče i čekaju svoju priliku da se razviju u nešto jače, moćnije od nas samih – smisao, dar, oplemenjenu dušu. Što je cilj svake umetnosti.

Iako se Jasmina Malešević kratkim pričama uhvatila u koštac sa dugom istorijom ljudskog stradanja, a jedino oružje kojim se bori protiv mraka i beznađa jeste ljubav, nada i prijateljstvo, najmoćnije oružje ikad stvoreno, pesnikinja izlazi kao pobednik, preporođena, pročišćena i osnažena borbom.

Isto će se desiti i sa nama ako hrabro sledimo njen primer, jer je čitanje (gotovo) isto što i pisanje – čin oslobađanja, čin samoposmatranja i spoznaje. Da nada u ovoj borbi za smisao uvek postoji, ma kako mala bila, i da se vredi truditi, uprkos poteškoćama, govore i poslednje rečenice najpotresnije priče u zbirci: „U ime večnog života, Žika je uzeo čekić i nastavio da kucka. Nekoliko žar-ptica sletelo je na zemlju.“

Pa, da nastavimo i dalje da kuckamo na tastaturi… pardon, kroz život…

Autorka: Tamara Lujak

Related posts