Povodom serije „Porodica“: Oktobarska i martovska strana srpske motke

Otkako su Ričard Barton, Marko Todorović i Rade Šerbedžija igrali Josipa Broza Tita za njegova života, retko se dešavalo da na velikom platnu i malom ekranu imamo likove zasnovane na stvarnim ličnostima od kojih bi mnoge bile žive u toku emitovanja filma ili serije, a još se manje dešavalo da za igrani program budu adaptirane ličnosti koje maltene svakodnevno gledamo u aktuelnim informativnim emisijama i za koje vrlo dobro znamo kako se ponašaju i kako govore.

I mada nam nije neobično kad vidimo da Helen Miren igra britansku kraljicu Elizabetu II ili da Džoš Brolin igra američkog predsednika Džordža Buša Mlađeg, pa nam čak nije bilo neobično ni što smo Arkana gledali u tumačenju Sergeja Trifunovića ili Borislava Stankovića u tumačenju Aleksandra Radojičića, ipak nam jeste bilo neobično da Borisa Isakovića, Mirjanu Karanović, Uliksa Fehmijua, Milana Marića, Svetozara Cvetkovića, Mimu Karadžića, Vuka Kostića, Gordana Kičića i Katarinu Žutić gledamo u ulogama Slobodana Miloševića, Mirjane Marković, Zorana Đinđića, Čedomira Jovanovića, Vojislava Koštunice, Nebojše Pavkovića, Milorada Ulemeka Legije, Branislava Ivkovića i Slavice Đukić-Dejanović, tako da je televizijska mini-serija Porodica pravi revolucionarni korak u tom pogledu, a verovatno će biti prva u nizu takvih projekata (napomenimo da se uveliko snima serija o Tomi Zdravkoviću, kratki film o sukobu Slobodana Miloševića i Ivana Stambolića, kao i serija o Jovanki Broz), jer ni novija srpska istorija (kao ni popularna kultura) ne zaostaje u zanimljivim događajima koji su više nego zahvalni za filmsku ili televizijsku adaptaciju.

To je, međutim, samo formalna strana priče, jer kad bi na nivou državnog aparata i na nivou nacije postojalo jedinstveno mišljenje o određenoj ličnosti ili događaju, sve bi bilo mnogo lakše, pa bi ovakva serija možda bila i ranije snimljena, a i u javnosti bi bila prihvaćena bez velikih kontroverzi (kao što su prihvaćeni likovi srpskih košarkaša u filmu Bićemo prvaci sveta, pa čak i lik Arkana u Turneji).

Ipak, ni tu nije kraj problemima, jer i kad bi o hapšenju Slobodana Miloševića, koje se desilo u noći između 31. marta i 1. aprila 2001. godine, vladalo danas jednodušno mišljenje (nasuprot tome, čak i oni Miloševićevi saradnici koji su prilikom njegovog hapšenja bili prisutni, nemaju identično viđenje tog događaja), opet ostaje pitanje kako izbeći da se tadašnja srpska i jugoslovenska vlast ne prikažu u komičnom, pa i grotesknom duhu (a time bi se, u najmanju ruku, dirnulo u lik i delo ubijenog Zorana Đinđića, kao i u tekovine koje je doneo 5. oktobar 2000), kad su jedva našle pravnu i fizičku snagu da liše slobode bivšeg predsednika, koji se pola godine ranije sâm odrekao vlasti pod pritiskom opštenarodnih nemira.

Stoga je serija Porodica možda samo jedan (ali ipak vredan) pokušaj da se iznova otvori pitanje staro dvadeset godina: kako to da je narod branio Miloševića od hapšenja nakon što se pola godine ranije pokazalo da isti taj narod ne podržava njegovu politiku? Najjednostavniji odgovor – da pred vilom „Mir“ na Dedinju nisu bili isti ljudi koji su šest meseci ranije bili pred Narodnom skupštinom – ipak nije do kraja zadovoljavajuć, ali pre nego što se pređe na razmatranje tog političko-nacionalnog fenomena, biće izneseno nekoliko teza o samoj seriji, kao i o specifičnom kontekstu u kojem je tumačena.

Ako bi se krenulo od promocije i specijalnih informativnih emisija posvećenih seriji, čini se da je Radio-televizija Srbije pogrešila što je još tokom emitovanja Porodice organizovala emisije sa akterima i svedocima drame u vili „Mir“, a posebno je bila greška što je Čedomir Jovanović izneo svoje viđenje pre nego što je emitovana poslednja epizoda. Ovime je u mnogome pokvaren izvorni utisak same serije, koja se uopšteno mora posmatrati u istorijskom kontekstu, ali se istovremeno mora posmatrati i kao fiktivno umetničko delo, pa stoga ništa ne treba da spreči gledaoca ako će i Miloševića i Jovanovića ubuduće zamišljati kao Borisa Isakovića i Milana Marića, jer će on i pored toga dobro znati ko su istorijski, a ko su fiktivni Milošević i Jovanović (kao što su stariji gledaoci jasno razgraničavali Tita od glumca Todorovića). Međutim, pošto je voditelj dotične emisije neprestano upoređivao detalje iz Jovanovićevog svedočenja sa replikama iz serije, time je u svesti gledalaca mogla biti stvorena neželjena mešavina i nepotreban oprez da narednu epizodu gledaju sa još jačom dozom skepse i da nakon svake rečenice traže na internetu da li je tako nešto zaista bilo izgovoreno tih dana u vili „Mir“ ili u kabinetu Zorana Đinđića. Naravno, i na ostalim televizijama sa nacionalnom frekvencijom vrvelo je od gostiju koji su bili očevici Miloševićevog hapšenja, ali najveća odgovornost za svesno preplitanje igrane serije sa autentičnim svedočenjima ide Radio-televiziji Srbije. Ipak, sa druge strane, takva su gostovanja barem pokazala koliko je serija zapravo uspela da izbalansira između suprotstavljenih tumačenja – čim je oštro kritikovana i od Miloševićevih pristalica i od njegovih protivnika već nakon prve ili druge epizode.

Samim tim što se znalo da će svaki gledalac, makar i nesvesno, iz sekunda u sekund upoređivati ponašanje glumaca sa ponašanjem ličnosti koje tumače, reditelj i scenarista Bojan Vuletić zamislio je da glumci što više dočaraju govor i mimiku stvarnih ličnosti – ali, u tome se ponekad preteralo, naročito kad su u pitanju Boris Isaković u ulozi Slobodana Miloševića i Svetozar Cvetković u ulozi Vojislava Koštunice, jer su oni u podražavanju originala otišli toliko daleko da je to prešlo u komično imitiranje svojstveno članovima nekadašnjeg Indeksovog pozorišta. Ipak, da nije bilo tako, nego da se išlo ka tome da likovi u seriji uopšte ne liče na stvarne ličnosti, opet bi i to izazvalo obilje negativnih komentara, tim pre što se veći deo publike odlično seća i Miloševića i Koštunice.

Nasuprot tome, tri su lika naročito loše dočarana, a pritom se i čini da Uliks Fehmiju, Vuk Kostić i Ljubiša Savanović uopšte nisu bili dobar izbor za uloge Zorana Đinđića, Milorada Ulemeka Legije i Momira Bulatovića.

Možda u vreme Đinđićeve vlasti nije bio toliko raširen termin motivacioni govornik, ali Đinđić je upravo tako delovao čak i kad ništa ne bi progovorio – jer je znao koliko su mimika i spoljašnji izgled bitni za neverbalnu komunikaciju. Međutim, kada se u kadru pojavio Fehmiju, činilo se kao da se sve smrklo, kao da je Srbija pred konačnom propašću, kao da je pred bombardovanjem 1999, a ne pred pregovorima sa Evropskom unijom 2001, u koje je sâm Đinđić tako optimistično verovao. Sem toga, Fehmiju je na momente čas bio Đinđić, a čas nije, pa taman što bi otpočeo sa karakterističnim pokretima ruku po uzoru na Đinđića, ubrzo bi se usporio i postao trom – maltene kao Koštunica.

Što se tiče Kostićeve uloge, dovoljno je napomenuti da Legija sigurno nije Gagula iz serije Gorki plodovi niti Amonijak iz filma Beli lavovi, a možemo i da se zapitamo zbog čega komandant Jedinice za specijalne operacije nije prikazan barem onako kako je Arkan prikazan u filmu Turneja.

Lik Momira Bulatovića pojavljuje se maltene na minut, pa je glumac Ljubiša Savanović imao prostora koliko i prosečan statista, ali to ne znači da je Bulatovićev lik trebalo zapostaviti i uopšte se ne potruditi da glumac barem liči na političara kojeg igra. Ovde se javlja i suštinski problem, jer Bulatović je jedan od retkih političara iz Miloševićevog okruženja koji je čak i među Miloševićevim protivnicima ostao upamćen kao markantna i relativno simpatična pojava, pa je u seriji mogao da bude zanimljiv i upečatljiv bar onoliko koliko su to bili Vladimir Beba Popović u tumačenju Radovana Vujovića ili general Nebojša Pavković u tumačenju Mime Karadžića.

Od glumaca koji su tumačili istorijske likove svakako treba izdvojiti i Miloša Timotijevića u ulozi Bogoljuba Bjelice, kao i Gordana Kičića u ulozi Branislava Ivkovića, uz opasku da je Ivkovićev lik odlično dočaran i da pritom pruža mogućnost gledaocima da sami razmišljaju da li je Ivković u tim presudnim momentima bio na Miloševićevoj strani ili je igrao dvostruku igru, nadajući se da nakon Miloševićevog hapšenja preuzme kontrolu nad Socijalističkom partijom Srbije. (Uzgred, možda bi bolje bilo da je Kičić odigrao Đinđića, jer on bi sigurno uneo više energije u taj lik nego što je to učinio Fehmiju.)

Što se tiče Mirjane Karanović u tumačenju Miloševićeve žene Mire Marković, ta se uloga može smatrati uspešnom, ali samo ako se potpuno isključi iz istorijskog konteksta, jer zaista je teško zamisliti Miru Marković kako danima neprestano plače i histeriše. Naprotiv, uvek je delovalo kako je Milošević u apsolutnoj ženinoj vlasti, te da je ona zaslužna za sve njegove uspehe i ambicije, pa bi logičnije bilo da ga je u tim prelomnim momentima bodrila i da je pokazala više akcije pred Čedomirom Jovanovićem i Legijinim operativcima.

Kad su istorijski likovi u pitanju, može se zaključiti da su najbolje uloge ostvarili Milan Marić kao Čedomir Jovanović i Tijana Marković kao Miloševićeva ćerka Marija. Bez karikiranja i bez nasilog imitiranja, ovo dvoje glumaca našlo je pravi balans između istorije i fikcije, između istorijskih likova koje tumače i potreba koje iziskuje scenario, pa ako i nema dovoljno dokumentarnih snimaka na osnovu kojih bi se Tijana Marković uporedila sa Marijom Milošević, lako se karakteristični pokreti ruku i intonacija govora Milana Marića mogu uporediti sa intervjuima Čedomira Jovanovića – samo da bi se videlo koliko je Marić uspeo da dovoljno liči na Jovanovića, a da to opet ne izgleda kao parodija ili imitacija iz nekog skeča.

Posebna su priča neistorijski likovi, od kojih većina deluje suvišno, jer nije baš jasno šta je u vili „Mir“ radila tajanstvena služavka Ana (Jana Bjelica), koja bi mogla biti i tajni agent, kao ni to da li je bilo potrebno uvesti njenog oca (Aleksandar Stojković) u vilu samo da bi u lice rekao Miloševiću šta misli o njegovoj politici prema Srbima iz Republike Srpske Krajine (a i to je rečeno samo u naznakama), a tek ostaje nedorečen psihološki profil penzionerke (Svetlana Bojković) koja u masi demonstranata gubi svog unuka verujući da brani Miloševića, a koja umire u momentima Miloševićevog hapšenja, očigledno nemoćna da preživi kraj epohe kojom je indoktrinirana. Stoga, ako je serija Porodica, pored porodice bivšeg predsednika države, trebalo da prikaže odnose unutar dve obične porodice, čini se da namera nije sprovedena do kraja. Ipak, četvrta je porodica, koja je porodica u metaforičnom smislu, možda i najuspešnije predstavljena, a to je – nacionalna televizija, gde se kroz sjajnu igru Ljubomira Bandovića, Isidore Simijonović i Dubravke Kovijanić do tančina prelamaju nerešeni odnosi unutar državnih institucija tokom prvih meseci Koštuničine i Đinđićeve vlasti.

Petu porodicu serije Porodica čine najbliži saradnici Zorana Đinđića, a posebno je zanimljivo što glava ove porodice misteriozno nestaje, kao što se maltene niotkuda i pojavila (treba obratiti pažnju na prvi kadar u kome je prisutan Đinđićev lik), što nimalo nije slučajno, jer već prva Đinđićeva rečenica pokreće akciju i prekida dotadašnje nedoumice, a kad nakon akcije njegovi saradnici počnu sa rekapitulacijom prethodnih događaja, Đinđić se ne osvrće na prošlost, nego se verovatno već posvetio nekom novom zadatku. Ali, dok se njegovi saradnici osvrnu, Đinđić više nije tu. Da li će tako biti i 12. marta 2003, to ostaje kao jedno fatalno pitanje.

Međutim, pitanje jednog starog fenomena otvorila je nakon dvadeset godina serija Porodica, a taj se fenomen sastoji u tome da je maltene bilo nemoguće uhapsiti predsednika koji se pola godine ranije povukao sa vlasti nakon što je izgubio podršku naroda.

Nažalost, Srbija bi se verovatno i danas bez problema podelila na one koji bi početkom oktobra 2000. upali u Narodnu skupštinu i na one koji bi krajem marta 2001. otišli na Dedinje da svojim telima brane bivšeg predsednika. Ipak, sigurno je da ima i onih ljudi koji bi se u oktobru našli pred Skupštinom, a u martu pred vilom „Mir“. I to je ono što čini pravu Srbiju – punu suprotnosti, ali takvih suprotnosti bez kojih pravi narod i prava država ne mogu ni da postoje.

Mart je mesec koji je ionako prepun fatalnih datuma za srpski narod i Srbiju. Neka budu spomenuti 9. mart, 11. mart, 12. mart. 17. mart, 24. mart, 25. mart, 27. mart (neki od ovih datuma postali su i zvanični nazivi praznika ili istorijskih događaja, baš kao što je to 8. mart na niovu celog sveta, a koji je ovde namerno preskočen, jer se ne uklapa u kontekst). Nije mnogo drugačije ni sa oktobrom, gde su dva ključna, ali itekako bitna datuma: 20. oktobar 1944, kad je ulaskom jugoslovenskih partizana i Crvene armije u Beograd zvanično uspostavljen komunistički sistem na prostoru Srbije, i 5. oktobar 2000, kada je Srbija zvanično raskrstila sa komunističkim nasleđem (sâm Beograd je to učinio nekoliko godina ranije).

Kako je onda bilo moguće da se političaru protiv koga su oktobra 2000. pokrenute masovne demonstracije naglo vrati popularnost najpre marta 2001, a onda i krajem juna iste godine, kad je izručen Haškom tribunalu?

Zato što je oktobra 2000. srpski narod raščistio u svom dvorištu, a marta 2001. drugi su hteli da čiste srpsko dvorište – a to se nije dopalo ni mnogima koji su oktobra učestvovali u čišćenju svog dvorišta.

Bez obzira na to da li su jedni bili oktobra pred Skupštinom, a drugi marta na Dedinju – ili je bilo i onih koji su bili na oba mesta – ova dva događaja treba zajedno posmatrati, jer oni kao takvi zapravo i čine od Srbije jedinstvenu celinu.

Jednu porodicu.

Srpski narod je birao Miloševića, srpski narod je zbacio Miloševića, srpski narod je jedino imao pravo da sudi Miloševiću – tako se tada razmišljalo, a u mnogome se tako i danas razmišlja.

I ne razmišljaju ovako samo Miloševićeve pristalice, nego i mnogi Miloševićevi protivnici koji bi mu po kratkom postupku presudili 5. oktobra 2000. da je tada odbio da se povuče sa vlasti.

I to jeste pravo i potpuno lice Srbije, dve strane njenog lica, dva naličja njene medalje, pa i dva kraja njene motke – jer tada se jasno pokazalo da je na jednom kraju štapa oktobar, ali je na drugom mart.

I u jednom i u drugom slučaju, narod je bio na onoj strani koju je odabrao srcem – u tom smislu, činjenica da je oktobra zapaljena Skupština a da se marta čuvala vila „Mir“ samo su formalnosti i uopšte ne moraju biti suprotnosti, jer je suština nepromenjena: i jedno i drugo bilo je izraz iskrene volje naroda, koji je sâm raščistio sa vlastodršcem, ali se nije saglasio da konačna sudbina tog istog vlastodršca bude nametana sa strane, a kamoli da sudski proces protiv njega bude paravan za suđenje narodu koji ga je zbacio.

I samo u toj i takvoj Srbiji mogu da se nesmetano čuju i bubnjevi Dragoljuba Đuričića pred Narodnom skupštinom i beseda Ivane Žigon pred vilom „Mir“. Ta se Srbija podjednako i bez zazora ponosi i Vidom Ognjenović i Ljubišom Ristićem. U toj zajedničkoj i iskrenoj Srbiji ima dovoljno mesta i za bageristu Džoa i za Sinišu Vučinića.

Serija Porodica delimično jeste uspela da prikaže svu tragediju i tragičnu krivicu Đinđićevog režima (a te je krivice najviše i bio svestan ideolog i nosilac tog režima), ali i problem 5. oktobra kao istorijskog datuma, kada je propuštena jedna šansa da se opštom lustracijom zabrani rad političarima i političkim grupama koje su svojim delovanjem dovele do raspada zemlje i njenog unutrašnjeg ekonomskog urušavanja – nego je, nasuprot tome, bivši predsednik određen da bude žrtveno jagnje pred oltarom Haškog trubunala, čime je nova vlast zapravo bacila jedan smrtonosan bumerang (a zna se da bumerang na kraju završi tamo odakle je i bačen).

Slobodan Milošević bio je predsednik i mogao je da ostane upamćen – u najboljem slučaju za obe političke strane – kao bivši predsednik.

Ovako, on se iz godine u godinu sve više ustaljuje u kolektivnom sećanju kao žrtva – a to je najgora moguća varijanta za njegove protivnike, što im se i danas obija o glavu.

Ako ništa drugo, neka nas serija Porodica nauči da se i sa bivšim vladarima (čak i ako ih smatramo diktatorima) mora pametno postupati, jer makar i jedan pogrešan potez nove vlasti stvara oreol nad glavom prethodno omrznutog vlastodršca, čak i kad on zaista snosi krivicu koja mu se pripisuje.

Međutim, ako je već potrebno činiti nepopularne poteze, onda na čelu porodice koja ih preduzima treba da bude neko ko će znati da se u pravom trenutku pojavi, ali i koga će sama porodica umeti da čuva, a ne da ga izgubi iz vidokruga.

Na kraju, razume se, dolaze završeci – i to završeci svake epizode ponaosob, jer se svaka osim poslednje završila uz reči neke pesme koja je u Srbiji bila popularna u jednom periodu ili duže vreme tokom poslednje decenije dvadesetog veka – a najjači je utisak sigurno ostavila pesma koja se savršeno uklopila u radnju same serije, ali i u istoriju naroda kome je vedro nebo često znalo da donese i kobna iskustva.

A vedro je bilo i oktobra i marta.

Autor: Dušan Milijić

Foto: YouTube screenshot

Related posts