Intervju: Reklasicizam – mim stranica koja ruši kulturni fašizam

Vrlo često možemo čuti, sada već, uvreženo mišljenje kako su umetnost, književnost, film i generalno kutura u Srbiji na rubu svoje egzistencije. Ova tvrdnja je i više nego tačna, međutim često su „krivci“ umetničkog sunovrata otelotvoreni u jednom delu popularne kulture, čiji se predstavnici smatraju krivim i za krah čitave jedne zemlje, epohe, kao i postjugoslovenskog, odnosno srpskog istorijsko-kulturnog nasleđa. Ovakav stav je pogrešan, prvenstveno jer predstavnici popularne kulture nemaju monopol nad masovnim medijima, već samo predstavljaju instrumet sistema koji medijske konce decenijama unazad drži u svojim rukama, i to zarad ličnih interesa. Stoga ne treba da nas čudi kako u poslednje vreme možemo čuti opaske, naročito mlađe generacije, da su kulturni sadržaji jednom rečju dosadni. Ovakvu atmosferu, prvenstveno, dugujemo višedecenijskom „pumpanju“, blago rečeno, nekvalitetnih sadržaja u medijski etar.

S druge strane, pojedini srpski kulturni krugovi odlučili su da se sa ovakvim stanjem na kulturno-umetničkoj sceni obračunaju putem ezoterije i hermetičnosti, čiji je logičan sled pojava elitizma, a u nekim slučajevima i kulturnog fašizma. Na veliku žalost, ovakav način, prvenstveno kod mladih, proizvodi kontraefekat i kulturne sadržaje čini još više nedostupnim, poručujući da je kultura samo za odabrane. No, u poslednje vreme svedoci smo pojave veb-sajtova, kao i Fejsbuk i Instagram stranica koje na krajnje duhovit i inovativan način promovišu kulturne sadržaje, spajajući, naizgled, nespojivo – „visoku“ i „nisku“ kulturu. Ovakav spoj je i više nego dobar, jer može privući široku lepezu publike, odnosno ljude od četrnaest do sto četrnaest godina. Neko bi možda pomislio kako ovakav čin predstavlja pomirljivost sa „niskom“ kulturom, kao i anuliranje „visoke“ kulture. Međutim, ovakav akt označava čist postmodernizam, kao i gušenje kulturnog fašizma, jer poručuje da se kulturni narativi ne mogu staviti u bilo kakve okvire.

Pablo Pikaso, 1958.

Naš današnji intervju rezervisan je, upravo, za anonimni dvojac koji od januara ove godine „hara“ kulturnim i umetničkim delom Instagrama i Fejsbuka, poručujući da kultura pripada svima. Ovo je priča o Reklasicizmu.

Kako se javila ideja da osnujete stranicu koja će promovisati kulturu na jedan sasvim postmoderan način, i to u formi mima?

S obzirom na to da se oboje svakodnevno bavimo kako kulturnim sadržajima, tako i sferom mima kao koncepta, a da pripadamo generacijama koje određeno vreme provode na društvenim mrežama, ideja otvaranja Instagram profila koji bi to spojio u jedno bila je posve logična. Predstavljanje kulture na postmoderan način posredovano je i grafičkim dizajnom, koji nam je oboma polje interesovanja.

Šta „zamerate“ klasičnoj promociji kulture u Srbiji, a šta smatrate pohvalnim?

Teško je uopšte govoriti o promociji kulture u savremenom dobu, s obzirom na to da je ona razvijena vrlo slabo. Tek poneka kulturna institucija ima tim obučenih stručnjaka čiji zadatak je promocija i širenje kulturnog sadržaja. Promocija se, otprilike, svodi na grupe na Fejsbuku koje rasprostiru informacije o kulturnim dešavanjima, a jako je mali broj ustanova koje samostalno upućuju zainteresovane u svoj sadržaj. Iako pozdravljamo plakate koji su obično postavljeni na određenim institucijama i koji daju informacije, ipak mislimo da bi to trebalo osavremeniti i maksimalno iskoristiti potencijal društvenih mreža. Ono što bi trebalo pohvaliti, a što jeste u porastu, jesu brojne stranice na društvenim mrežama koje se bave predočavanjem kulturnog sadržaja publici.

Miloš Crnjanski, Temišvar, 1898.

Kako komentarišete upliv elitizma, koji ponekada koketira i sa kulturnim fašizmom, u sferu kulture?

Bojenje kulture elitizmom svakako nije nešto što će podstaći njen dalji razvitak i rasprostiranje u društvu. Takva kultura više postaje zastrašujuća, nego oplemenjujuća, a ljudi ne znaju ni na koji način da joj priđu. Ona postaje odbojna i daleka svakodnevnom čoveku, umesto da ga svojim sadržajem privlači i učestvuje u formiranju njegove ličnosti.

Mira Alečković i Desanka Maksimović u Moskvi 1968.

Zbog čega je kultura danas tu gde jeste?

Pri komentarisanju položaja kulture u 21. veku, trebalo bi se osvrnuti na vreme u kome živimo, a to je vreme u kome profit diktira tempo svakog aspekta života. Ako uzmemo u obzir da je kultura nešto što unapređuje i pokreće duhovno, misaono i unutrašnje, a ne donosi materijalni dobitak, nije ni čudo što je njeno mesto u društvu poljuljano. Takođe, položaj kulture u društvu umnogome zavisi i od pojedinaca koji to društvo čine. Na individualnom nivou trebalo bi razmisliti o sopstvenom vrednosnom sistemu i tome kako ko pojedinac doprinosi ili odmaže razvitku kulture.

Lav Nikolajevič Tolstoj sa svojom praunukom Tatjanom, 1909.

U vašim mimovima vidimo citate iz popularne kulture, pre svega muzike, filmova, serija koji su inkorporirani uz istorijske i književne velikane. Odakle crpite inspiraciju i kako uspevate da sve to uklopite u jednu savršenu celinu?

Podjednako smo upućeni i u kulturu koja obuhvata znanje iz različitih humanističkih i prirodnih disciplina i u popularnu kulturu, te nam njihovo spajanje ne predstavlja mukotrpan rad, već jednostavno dolazi prirodno. Zajedničkim radom i razmenjivanjem ideja dolazimo do najdoslednijih referenci, koje kasnije dolaze i do publike koja nas prati.

Dostojevski

Šta mislite o turbo-folku, trepu i generalno, novokomponovanoj muzici na domaćem tlu? Kako se ovi faktori odražavaju na književnost i umetnost?

Publika je ta koja diktira tempo razvijanja i rasprostiranja bilo koje vrste umetnosti, tj. samo tržište. Broj pojedinaca koji u određenoj muzici uživa diže njenu popularnost i kotira je na tržištu. Trep i turbo -folk snimaju se ponajviše, jer najveća količina ljudi u njoj uživa. Za one kojima takvi žanrovi ne odgovaraju, postoji more muzike u kojoj se mogu pronaći, a koja se snima u dobu u kome živmo. Baš iz tih razloga sami ne osuđujemo nijedan muzički žanr, jednostavno slušamo ono što se nama dopada, a ne slušamo ono što nam se ne dopada.

Danilo Kiš sa suprugom Mirjanom Miočinović u Beogradu 1968.

Takođe, uzimajući u obzir sve stigme i stereotipe, ne bismo rekli da slušanje određene muzike predstavlja preduslov za bavljenje kulturom ili umetnošću. Činjenica da neko sluša trep muziku, ne znači da se u svoje slobodno vreme ne bavi kulturnim sadržajima i ne oplemenjuje sebe na različite načine. Uzimajući sve ovo u obzir, svakako bi trebalo naglasiti da moramo imati u vidu kriterijume visoke umetnosti, ali i da iste ne treba mešati sa postulatima popularne kulture.

Kakvi su vaši budući planovi? Možemo li očekivati da ćete nastupiti u nekoj drugačijoj formi od mima, tipa podkast ili vlog?

Nemamo za sada plan da prelazimo na drugačije formate, jer je mim ono što nam za sada odgovara, a i verovatno je najbolji format za realizaciju naših ideja.

Na kraju nam ne ostaje ništa drugo nego da vam predložimo da pratite rad Reklasicizma putem Instagrama i Fejsbuka, kao i da uživate u novim mimovima koje spremaju za nas. 🙂

Autorka: Milica Milošević

Related posts