Poezija: Neznanac

Kada izađem iz tela,
pobegnem od sebe trčećim korakom.
Tražim neku drugu kožu da me primi,
da se srodimo i
postanemo bliski.
Jer ja sa sobom nisam dobar.

Boli me telo,
razum mi puca u glavu…
To je trenutak kada svoje napete žile
prikačim na žičaru,
pa se vozim danima…
Dok ta krtost ne pukne na pola.
Jedan deo ulažem na piće,
drugi na spavanje.

Izlažem sebe kao tupi predmet
na aukciji…
Možda se neko zajebe,
pa me kupi.
Baci na otpad.
Založi vatru…
Da kao crni dim odem na nebo.

U izlogu stare obućarske radnje,
po kišnom danu,
na mokrom staklu,
ja vidim neznanca.
Ne poznajem ga.
Gledam i plačem.
Ni sam ne znam zašto.
Ili je to kiša?
Ko će ga znati.
Znam samo, da mi je teško da odvojim pogled.
Taj odraz sa stakla mi se smeje.
Podsmeva se mom strahu od zaborava.

Zebnja cvili u glavi.
Drhtavica me hvata za gušu.
Strepnja vrišti u meni.
Odvija se žestoka borba sa dahom.

Obućar me mokrog uvede u radnju.
Ponudi me rakijom da se ugrejem.
Šapat sakriven u glavi me odgovara.
Paučina kružnog oblika na plafonu,
skreće mi misli.
– Da li može čaj? – pitah ga drhtavim glasom.
– Naravno. – odgovori obućar
i poče da sređuje đon na mojim raspadnutim cipelama.

Autor: Bojan Lojković

Foto: Pinterest

Related posts