Poezija: Oskar za melanholiju

Jesen pod noktima i nečujni kovitlac lišća
što se kao mačka vrti oko nogu
vrate me u srećne parčiće polupanog detinjstva.
Isečem se na smešne trenutke
koje sam oprezno birao da me plaše:
visoki muškarac sa bledom maskom
i kuhinjskim nožem ubio je mnogo devojaka
i uvek ima nastavaka i drugih ubica i vrisaka.
Crna ptica dugačkog kljuna psuje kletve,
okrnjeno perje seče hod i podiže pogled,
pretnje su stvarne. Neka oštrina u vazduhu
hirurški zaseca kožu, ne kao vetar,
nema ga u kosi, ne osećam ga u kostima
kao nekad i usne zategnute omčom
ne mogu da izuste ni jecaj, ni smeh, ni viku,
ni bes. Samo taj miris, miris koji povlači
poluge u naprsloj lobanji i kotrlja zupčanike.
Snoliki portreti razlažu se pred očima,
daruju mir i osmeh, jezu na koži i želju,
dijamantski nesalomivu, u središtu tela.
Tuširam se u hladnim uspomenama,
teram osrednje demone u mračne ćoškove
izbledelih osećanja i ne hranim ih danima.
Da ne bih slomio ruku pišem o nasilju.
Potreba da ukrotim ili porobim svakoga
ko mi se prišunja ne popušta ni kada
odbacim stolicu i bič i šakama otvorim grudi.
Postajem još gori u strahu, lažem i ubijam
u samonametnutoj samoodbrani.
Cigareta je upaljena i dogoreva,
pepeo zamrznuto visi i produžava se,
a filter, zalepljen za donju usnu, peče.
Umorni, stari film nikako da se završi.

Autor: Mladen Marković

Foto: Pinterest

Related posts