Petar Božović: „Istinska promena sistema za mene znači uvođenje reda“

Može se reći da je u Evropi bilo mnogo revolucija i da je velika većina njih povezana sa komunizmom – jedne su ovu ideleogiju gradile, a druge rušile. Bilo kako bilo, komunistički, odnosno socijalistički talas, nije zaobišao ni Balkan, a samim tim ni Srbiju.

Padom Berlinskog zida 1989. godine menja se svetska politika prema komunizmu i on gubi svoju bitku pred kapijama kapitalističkog ustrojstva, ali u našoj zemlji stvari se odvijaju prilično sporije – tek će jedanaest godina kasnije socijalizam postati ideologija non grata.

No, mnogi petooktobarsku revoluciju nazivaju „obojenom“ i „izrežiranom“ od strane velikih sila, ali činjenica je da je ovaj narod prvi put u modernoj srpskoj istoriji pružio istinsku vrstu otpora ideologiji koja je postala sve ono suprotno što bi u teoriji trebalo da bude.

Upravo je tim tragom revolucije u svom debitanskom romanu „Zeleni oktobar“ pošao i naš sagovornik Petar Božović pisac i politikolog, koji na krajnje osvežavajuć i inovativan način piše o demokratskim promenama u Srbiji. U ovom uzbudljivom političkom trileru, sagledanim kroz prizmu čarobnog napitka, plovićete ulicama Amerike i Rusije, a Srbija će, kao i uvek, biti kuća na putu oko koje se lome svetske sile.

Kako se javila ideja o nastajanju Zelenog oktobra?

Uvek sam voleo da čitam književna dela koja su nastajala na nekoj društvenoj prekretnici sa koje pisac pokušava da sagleda minulo vreme, koje je sam doživeo, dajući mu neizbežni ton kritike koja nastaje kao posledica novih saznanja.

“Zeleni oktobar” sam pisao u jednom takvom vremenu. U trenutku kada sam započeo rad na  knjizi, prošle su pune dve decenije od 2000. godine. Sve oko nas je delovalo drugačije.

Želeo sam da ponovo proživim te događaje, samo dvadeset godina stariji. Stavio sam ih u drugi kontekst i postavljao pitanja na koja sam želeo da kreiram odgovore. Čim sam započeo pisanje knjige, postao sam svestan jedne činjenice koja me je iznenadila. Sam 5. oktobar mi je dobio drugu dimenziju. Nije više bio onako stvaran kao što mi se to činilo dok sam o njemu razmišljao. Dobio je strukturu mita i taj pravac sam upotrebio da zavrtim sudbinu junaka u knjizi.

Šta za Vas znači pojam revolucije i šta, zapavo, znači biti revolucionar u dvadeset i prvom veku?

Istorija revolucija mi je svakako bila zanimljiva, ali mi je daleko interesantniji njen moralni aspekt. Na revoluciju ne pozivaju samo oni koji su potlačeni već i oni koji to nisu, ali ne mogu da podnesu što drugi jesu. U današnjem svetu ima i previše elemenata koji bi mogli da spadaju u preduslove revolucije mada najveći preduslov nije tu, a to su pravi revolucionari. Sa druge strane, pitanje je i da li revolucionari dižu revolucije ili samoznaju kada je vlast na kolenima i pokušavaju da je preuzmu.

Kod nas i dalje ostaje otvoreno pitanje da li je 5. oktobar bio revolucija ili nam je takavo mišljenje podmetnuto od strane onih koji su tog dana izgubili vlast. Opozicija je na tim izborima pobedila, a elite su procenile da ih opstanak tadašnjeg režima ugrožava.

U dvadeset i prvom veku se čini da postoji duboko razvijena ideja o neminovnosti novih revolucija ali se, sem izbacivanja različitih parola koje mobilišu ljude na internetu, ne događa ništa. Sigurno je da smo u procesu prekomponovanja. Ali, promene koje proizilaze nastaju mirnije nego ikada ranije. Nikada nije bilo više ekoloških aktivista, broj obrazovanih u svetu raste a siromašnih je sve manje. U  pogledu svega toga, pitanje je samo kako ćemo se kao narod snaći.

Izgleda da će dvadeset i prvi vek na kraju biti vek evolucije.

Da li je u Srbiji moguća istinska promena sistema ili je ovo samo nedostižan san?

Istinska promena sistema za mene znači uvođenje reda. I to na svakom mestu. Od stambene zgrade i ulice do države. Moramo ojačati uverenje da je moguće promeniti stvari koje nam se ne sviđaju, posebno u malim stvarima. Pošto stalno degradiramo institucije koje smo teškom mukom stvorili, prinuđeni smo da ih stalno stvaramo opet. I siguran sam da ćemo jednom uspeti jer uspeli su i drugi. Ako ne uspemo, istorija nas uči šta se dešava i sa takvim društvima. Levitiranje u bestežinskom stanju ovde predugo traje. Ali ne zaboravite da na bestežinsko stanje samo prividno ne deluje sila teže.

U Zelenom oktobru susrećemo se sa Istokom i Zapadom, Amerikancima i Rusima, ostacima komunizma i prodorom kapitalizma u postsocijalističke zemlje. Da li su Srbi u istorijskom pogledu možda mogli da izaberu neki treći put i zbog čega se naša zemlja i danas nalazi između ovih opozicija?

Treći put ne postoji. Ne postoji ni drugi, a da nije iluzija. Kod nas uvek preovlada duh gubitnika. Kada država krene sa Rusima, plačemo nad sudbinom građanske klase. Kada u svetu pobedi liberalni kapitalizam, romantizujemo antikapitalistički duh.

Sudbina nam je da tumaramo nošeni impulsima, a ne razumom i u narednom periodu. Siguran sam da će vreme i to rešiti kao što reši sve. Naše je samo da se potrudimo da u tom procesu opstanemo.

Kako gledate na Peti oktobar nakon dvadeset godina od njegovog odigravanja?

Taj dan je za mene možda i najveća pobeda u novijoj istoriji. Datum kada smo se vratili u svet. Nažalost, taj datum je došao prekasno. Trebalo je da se dogodi deset godina ranije kao i u svim državama istočne Evrope. Kao siromašno društvo, skloni smo razočarenjima nakon svih pobeda koje osvojimo srcem. Vrednosti tog oktobra su misao da kroz jedinstvo, slogu i zajedničku strategiju možemo promeniti puno toga.

Postoji li mogućnost da Zeleni oktobar dobije nastavak ili možda bude pretočen u neki film ili seriju?

Kao što 5. oktobar neće dobiti nastavak u vidu nedosanjanog 6. oktobra, tako ni “Zeleni oktobar” neće imati nastavak. Priča se završava tamo gde smo svi mi i dan danas. U iščekivanju da ćemo ponovo dobiti šansu da opet iskoračimo napred.

Sigurno je da bi većini autora imponovalo da njihovi romani budu ekranizovani, ali ja sam tek na početku i ne zanosim se sa stvarima koje ne mogu da kontrolišem.

Koji su Vaši budući planovi na polju stvaralaštva, možete li nam otkriti da li se nešto novo „krčka“ u Vašem spisateljskom peru?

Ovu 2020. godinu,koja nas je sve izbacila iz koloseka, iskoristio sam radeći na novom rukopisu u kojem istražujem junaka koji menja ideologiju kako bi opstao na vlasti, dovodeći u pitanje sebe, porodicu i svoj unutrašnji mir do kojeg mu je stalo. Rad na tom tekstu mi je omogućio da ova suluda godina bude obeležena kreativnim delovanjem kada smo već svi bili uskraćeni za zajednička druženja, direktnu komunikaciju sa čitaocima, književne večeri sve one lepe stvari koje na kraju ostaju u sećanju.

BIOGRAFIJA

Rođen  je 1982. godine u Beogradu gde je pohađao osnovu i srednju školu a zatim i Fakultet političkih nauka. 

2008. godine, diplomirao je na smeru za Politikologiju. 

Planinarstvom se bavi duži niz godina. Ono mu je omogućilo da upozna zanimljive delove Srbije i regiona. 

Tokom studija, poslova koje je radio i planinarenja, uvek se trudio da što više sluša i proverava svoje stavove i dileme.

Provera tih stavova ga je i podstakla da napiše ovaj roman.

RECENZIJA VANJE BULIĆA

“Zeleni oktobar” Petra Božovića, na drugačiji način, od svega do sada napisanog, govori o našoj novijoj istoriji, tačnije demokratskim promenama u Srbiji. Odavno nismo imali ovako originalan pristup neminovnosti društvenih promena, s tim što autor na metaforičan način u priču uvodi Ruse i Amerikance, one bez kojih se ni jedna promena na Balkanu ne može zamisliti ni sprovesti. Prisustvo dve najače sile na svetu, ovde predstavljeno kroz prilično bizarne likove i događaje, Božović koristi i kao podlogu za slikanje duše dva antipoda, kreatora života na bilo kom delu planete. Kraj romana, u zgradi Skupštine koja gori 5. oktobra dvehiljadite godine, neočekivan je, uzbudljiv i poučan. 

Petar Božović piše lako i zavodljivo, ali je to samo prvi sloj iza koga se krije duboko promišljena priča o jednom vremenu i jednom narodu na istorijskoj prekretnici. To je i priča o lakovernosti i zabludama jedne generacije podložne manipulacijama. Literarni izleti u Đenovu, Budimpeštu i Novogord su neophodni začini za tkanje trilerske strukture romana, što samo povećava tenziju u originalnoj priči o vremenu iz koga ovo društvo ipak nije izvuklo neophodne pouke. Čudesni eliksir, koji u ovoj knjizi ide iz ruke u ruku, na kraju romana neočekivano završava u jednom džepu, što će naterati čitaoca da razmišlja i domaštava razvoj budućih događaja.“

Autorka: Milica Milošević

Related posts