Sofija Sibinović „Muziku stvaram iskreno, strasno i bez uzdržavanja“

Za harfu kažu da je čaroban instrument u muzičkom univerzumu i da njen zvuk opija dušu. Mlada beogradska umetnica Sofija Sibinović svoj muzički senzibiltet i talenat poklonila je upravo harfi na kojoj stvara melodije koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim a pre nekoliko dana pojavio se i njen spot za pesmu „Priče bez pravog razloga“ gde je Sofija predstavila i svoje volaklne sposobnosti.

Otkuda ta ljubav prema harfi, kako ste zavoleli baš ovaj instrument?

-Malo je reći da je harfa ljubav svake male devojčice koja ima priliku da sa njom, stupi u kontakt. Kako je došlo do rađanja ovako čvrste veze između mene i harfe ja zapravo ni ne znam, jer mi je bilo svega tri godine. Legenda kaže da sam harfu ugledala na VHS kaseti Verdijeve opere „Aida“ i da sam tada prvi put izgovorila „Kad porastem biću harfa“ – niko iz moje neposredne blizine nije imao ništa protiv te moje izjave i ona je nastavila da tinja u srcu male devojčice. Kada je došlo vreme da sam dovoljno stasala da taj dečiji san može da postane dug put požrtvovanosti, predanosti i napornog rada – imala sam sreću da sam sa svih strana u tome imala i podršku i tako je od devete godina veza izmedju Sofije i harfe postala neraskidiva.

Šta za vas harfa znači, šta osetite kad začujete zvuk harfe?

-Za mene harfa predstavlja produžetak mog tela. Iz kuće ne mogu da izađem bez svoje leve ruke, sve i da to želim, pa tako ni bez harfe na umu. Pošto zvuk harfe slušam već godinama kontinuirano u velikim količinama, čovek bi pomislio da sam se na isti, već uveliko navikla, ali ne preterujem kada kažem da svaki dan kada iznova sednem pored nje imam leptiriće koje ima i svaka mala gorepomenuta devojčica koja stupi u kontakt sa tako božanskim instrumentom. Svi instrumenti su lepi, ali harfa je jedan od onih instrumenata za koje nikada nisam čula da je neko rekao „Ja baš nešto i ne volim harfu…“

U intervjuu za Glas javnosti Sofija Sibinović govori o svojim muzičkim počecima, školovanju u Bostonu, koncertima i planovima za naredni period i otkriva zašto harfu smatra delom svoje ličnosti.

Poreklom ste iz Šapca a rođeni ste i odrasli na beogradskom Dorćolu. Kakvu ste muziku slušali u detinsjtvu i u ranoj mladosti i kako ste doživeli koncerte u Šapcu i Beogradu pre dve godine?

-Nema detinjstva kod kojeg prva sećanja nisu obojena muzikom koja nas je okruživala, čak i kada toga nismo svesni. Na ovo pitanje pojavile su mi se dve izuzetno vividne slike u glavi. Moj otac koji sedi u fotelji u potpuno zamračenoj dnevnoj sobi u potpunom miru dok sluša Baha a druga slika je vezana za sva popaljena svetla u kući, moje dve sestre i ja koje igramo, skačemo i ludiramo se dok najglasnije moguće seva Zdravko Čolić! Bilo je istinski raznovrsne muzike u našem domu, ali nikada je nije manjkalo i sve je bilo obojeno zvukom u našem odrastanju i sazrevanju. Svaki koncert za mene predstavlja novu bajku, novu priču koja se priča samo jednom, tako, i na taj način. Slagala bih ako bih rekla da u moru koncerata nema nekih koji su mi posebno dragi, među njima visoko na lestvici se svakako nalazi koncert u Šapcu.

Kako pamtite dane školovanja u muzičkoj školi, šta je ono najbitnije što ste tamo naučili i usvoji u vašoj profesiji?

-Svaki dan proveden u muzičkoj školi, od samih početaka pa sve do studija kao da je urezan u mom umu. To iskustvo je skoro kao da živite paralelan život, imate svoju porodicu i imate muzičku porodicu i sa jednom i sa drugom rastete, sazrevate i postajete ljudi. Važno je sve što učimo u školi, ali najvažniji su odnosi koje u njoj stičemo, bilo da je to sa profesorima, đacima, tetkicama ili domarima. Svi oni od nas prave ljude.

Da li je bilo lako nakon srednje škole otići u Boston i tamo nastaviti usavršavanje?

-Tik po završetku srednje škole jedna adolescentiknja u kojoj hormoni bujaju i plešu sa potrebom, za pojačanim adrenalinom, ne razmišlja da li je nešto lako ili teško. Možda nije ružno reći – da ne razmišlja uopšte – ona samo leti! Odlazak u Boston nije bio težak jer je bio nestvaran! Bio je san jedne gladne, mlade harfiskinje koji je morao da se odsanja! Odlazak tamo jeste bio zarad usavršavanja u određenom polju, ali ono što je meni uistinu najznačajnije, jeste što ni sama nisam znala da me je očekivalo usavršavanje i na svim drugim poljima. Tamo sam postala mlada žena, koja zna da ceni samoću, ali ume i brzo da se uklopi u druge kulture. Postala sam umetnik koji traga za nepoznatim i od nepoznatog pravi neraskidivu bliskost. Postala sam prijatelj, sestra, ćerka koja koji zna da voli još intenzivnije i čistije kada su emocije morale da se ispoljavaju na daljinu. Pet godina provedenih u Bostonu nisu značile samo harfi i mojim prstima, značili su nama dvema zajedno i podjednako i to je iskustvo koje nas je definisalo za ceo život!

Kako biste u najkraćem opisali vrstu muzike koju stvarate?

-Opisati muziku koju stvaram je izuzetno nezgodan zadatak, jer bih više volela da oni koji je slušaju daju svoj sud ili prosto to opišu. Ono što ja mogu sa sigurnošću da kažem da muziku stvaram iskreno, strasno i bez uzdržavanja. Kada sam pored harfe osećam se kao da smo jedno i ono što ja osećam i kako se osećam ona prosto rezonira i šalje dalje ka onome ko nas sluša.

Kako je pandemija korone uticala na vas privatno a kako profesionalno?

-Pandemija je na sve nas značajno uticala kojim god poslom ili pozivom da se bavimo i to je neupitno. Ono što je olakšavajuća okolnost za jednog umetnika jeste da mi najbolje i najefektivnije stvaramo kada ruže venu, ne kada cvetaju. Mi upijamo bol, tamu i očaj i pretapamo je u muze kako bi stvarali duboka i značajna dela koja će imati ulogu svedočenja jedne epohe, istorijskog momenta u kojem se nalazimo. Ovoga puta ta bol nije bila personalna i indivdualna već globalna, kolektivna i ona je nas umetnike „terala“ da još više stvaramo, a kako je cela zemlja na neko vreme stala i svi smo malo usporili, zatvorili se u svoje odaje, umetnik nije imao pravo da stvaranje odloži usled nedostatka vremena i spoljašnjih faktora koji odvlače pažnju od kreativnosti.

Kakvi su vam planovi u narednom periodu i šta biste poručili mladim osobama koji žele da sviraju harfu?

-Trenutno sam u procesu snimanja svog albuma prvenca i pre dva dana sam „izbacila“ svoju prvu pesmu „Priče bez pravog razloga“. Ideja ovog projekta je da se harfa inkorporira u naizgled nespojiv žanr sa njenom nežnom i elegantnom prirodom. U pitanju nisu pesme koje bi vas instant asocirale na ovaj instrument. Nisu Bah, a nisu ni Čola – one su prosto proizvod moje ljubavi prema harfi i samoj muzici u nekom alternativnom svetlu.

Autor: S. Milovanović

Izvor: Sedma sila

Related posts