Mnogo vremena je Antonije Abadžić potrošio čitajući Frojda i razmišljajući o psihonalizi. Čitao je u blagoslovenom miru samoće, a razmišljao posmatrajući slučajno odabrane ljudske uzorke na ulici, u autobusima, tramvajima, avionima, čekaonicama. Kao čoveku koji je uživao u samoći, i koga je počesto pratio onaj ne baš prijatni epitet vuk samotnjak, knjige koje je čitao samo mali broj ljudi za njega su predstavljale pravu poslasticu.
Klackajući se u tramvaju na nekoj dugačkoj deonici pojedini Frojdovi citati su se, sami od sebe, izoštravali pred Antonijevim očima dok je, povremeno bacao pogled na saputnike pokušavajući da razluči svesne od zabludelih. Razmišljanja o idu, egu i superegu uglavnom su ga činila neraspoloženim i donosila mu u brojne besane noći.
U tramvaju koji je decenijama vozio samo u krug počeo je da se interesuje za genetiku. Tako je otkrio Gregora Mendela koji je začetnik klasične genetike. Taj kaluđer iz Brna je vršio kontrolisana ukrštanja između različitih sorti baštenskog graška. Njegovi eksperimenti na grašku trajali su osam godina i zahvljujući njima stvorene su prve predstave o osnovnim pricipima nasleđivanja. U tom istom tramvaju je pročitao knjigu Ronalda Fišera: Korelacija između pripadnika iste familije na osnovu Mendelovskog nasleđivanja.
Zanimljivo je zapitati se zašto je Antonije Abadžić uživao da se vozi tramvajima, a ne nekim drugim prevoznim sredstvima. Odgovor se, možda, može naći u idealnom remećenju tišine koje može doneti kloparanje voza i tramvaja po šinama. Istina, te tišine koja je Antoniju odgovarala često nije bilo usled dugih i dosadnih razgovora poznanika ili, tek, samo onih koji ne mogu da ćute. Na tramvajskoj liniji koja prolazi kroz najbajkovitije predele grada Ušća neba u stih, prepunih zelenila, manjih i većih sjajno uređenih parkova, cvrkuta ptica i drveća koja se ne mogu videti u centru grada pročitao je Deset strategija manipulacije ljudima Avrama Noama Čomskog, američkog lingviste, filozofa, pisca, profesora univerziteta i disidenta.
1. Preusmeravanje pažnje
Pažnju javnosti preusmeravati sa važnih problema na nevažne. Pezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumevanju sveta.
2. Stvaranje problema
Ta metoda se naziva i problem – reagovanje- rešenje
. Treba stvoriti problem, da bi deo javnosti reagovao na njega. Na primer: izazvati i prenositi nasilje s namerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.
3. Postupnost promena
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu meru, uvoditi je postepeno, na kašičicu
, mesecima i godinama. Promene, koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, biće sprovedene politikom malih koraka. Svet se tako vremenom menja, a da to ne budi svest o promenama.
4. Odlaganje
Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promene je, da se one najavljuju mnogo ranije, unapred. Ljudi tako ne osete odjednom svu težinu promena, jer se prethodno privikavaju na samu ideju o promeni. Sem toga i zajednička nada u bolju budućnost
olakšava njihovo prihvatanje.
5. Upotreba dečijeg jezika
Kada se odraslima obraća kao kad se govori deci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude. Taj sugestivni mehanizam u velikoj meri se koristi i prilikom reklamiranja.
6. Buđenje emocija
Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom presuđivanja. Kritičku svest zamenjuju emotivni impulsi (bes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.
7. Neznanje
Siromašnim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmu razumevanja manipulacije njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod proseka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.
8. Veličanje gluposti
Javnost treba podsticati u prihvatanju prosečnosti. Potrebno je ubediti ljude da je poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.
9. Stvaranje osećanja krivice
Treba ubediti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću, usled oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcenjen pojedinac, opterećen osećajem krivice, odustaće od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.
10. Zloupotreba znanja
Brz razvoj nauke u poslednjih pedeset godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga poseduju i koriste, vladajuće elite. Sistem
, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čoveku i na fizičkom i na psihičkom planu.
Tog prokleto pasjeg i kišnog dana na aerodromu su Antonija Abadžića, u daleki svet, ispraćali Antonijeva devojka Antonina Aleksandrov, doktorka nuklearne medicine i najbolji prijatelj iz detinjstva Kojadin Kiprijanović, vlasnik živopisne antikvarne knjižare i sitničarnice. Na promenu Anotonijeve odluku da napusti Republiku Neizdrž, Antonina i Kojadin su pokušavali da utiču na različite načine. Kojadin je pokušavao da ga ubedi da je za procvat antikvarne knjižare Pečat i žig, njegov doprinos nemerljiv. I zaista, Antonije Abadžić je na raznim slikarskim izložbama, književnim večerima, u pozorišnim pauzama između dva čina, pa i na fudbalskim utakmicama pronalazio ljude koji su bili ljubitelji, a mnogi od njih i zavisnici o starim, retkim i raritetnim knjigama.
Po svojoj sopstvenoj volji Antonije se nije mnogo zadržavao u samoj knjižari. Obično je sa sobom imao spisak od pedesetak knjiga koje su se mogle pronaći samo u knjižari Kojadina Kiprijanovića služio je kao neka vrsta uzorka koji je neizostavni rekvizit svakog ozbiljnog trgovačkog putnika. Mada je on više ličio na psa tragača negoli na čoveka koji se stresira na naplatnim rampama, aerodromima, graničnim prelazima.
Antonina je to radila na ženski suptilan i, samo njoj, svojstven način. Govorila mu je da je glupo, pa i neodgovorno, otisnuti se u svet neizvesnosti i samoće gde nema nikoga ni da mu se obraduje, a kamoli posvađa, a za uravnotežen ljudski život podjednako je važno i jedno i drugo, tvrdila je. Danima i noćima ga je uveravala da je on jedini muškarac sa kojim ona želi da bude žena.
- Da li si, baš, siguran, da je u ovom našem Neizdržu ostvareno svih deset strategija manipulacije ljudima? – pitao je Antonija, Kojadin Kiptrijanović.
- Da – bio je izričit Antonije – svih deset, pa možda je onaj Kalimero iz bloka 45 i pridodao još neku za koju ni Čomski ne zna.
- Kalimero iz bloka 45? – začuđeno će vlasnik antikvarne knjižare i sitničarnice.
- Antonije, ljubavi, pa neka izmisli i još deset novih strategija to ne znači da moraš da ideš. Ovde su ljudi kojima trebaš i koji te vole, a ne tamo gde ideš – poluplačnim glasom je Antonina Aleksandrov pokušavala da ga ubedi da odustane od putovanja.
- Čekaj, čekaj. Kakav Kalimero iz bloka 45? Hoćeš li mi objasniti?
- Nema tu, Kojadine, šta da se objašnjava. Vrati film u detinjstvo. Priseti se kako smo tražili po bloku 45 slobodne terene na kojima bi igrali fudbal.
- I svi su bili zauzeti. I na svima njima kao da se,u isto vreme, nalazio jedan suvonjavi dugajlija koji je, u isto vreme, igrao i fudbal i košarku.
- I bunio se protiv sudijskih odluka plačnim vapajima: Nisu bili koraci! Nisu bili koraci! Nije bio penal! Faul bre! Faul bre, čist k`o suza! Ovo je nepravda! Ovo je nepravda!
- Hajde još malo vrati film – ohrabrivao je Anotinije Kojadina Kiprijanovića.
- Pa to je onaj što ga niko nije hteo u ekipi, onaj što je zapenušano mitingovao… ček, ček, kako ono beše… A da: Samo zahvaljujući meni pruža Vam se šansa da igrate na terenima na kojima igram i ja, a kao što znate samo JA mogu da igram na više terena istovremeno i da se bavim sa više sportova istovremeno. Samo zahvaljujući meni danas imamo mrežice na košarkaškim obručima i mreže na golovima za fudbal i rukomet. Ali JA radim na sebi!Ja radim na sebi! A vi samo lenčarite i čekate da Vam nešto padne sa neba. E ne može! Jedete `leba i paštetu i čekate da vas JA pustim u igru. Nema besplatne paštete, zapamtite, nema!
Antonina Aleksandrov, doktorka nuklearne medicine, lepuškasta, staložena i bistre misli posmatrala je prelazak dvojice drugara iz normalnog psihičkog stanja u stanje ludila ili nečeg nalik tome. - U pravu si Antonije!U pravu si! Srećan ti put. Ko zna koliko, zaista ima strategije manipulacije ljudima u ovom našem dragom Neizdržu – kroz suze je naslagao te rečenice, najednom ganuti, Kojadin Kiprijanović.
Avion u koji se ukrcao Antonije Abadžić brzo se gubio iz vidnog polja posmatrača. Antonini ništa nije bilo jasno. Izlazila je iz aerodromske zgrade kao isprebijani bokser sa ringa. Grogirana. Ošamućena. Polusvesna. - Hoćeš li mi Kojadine objasniti ko je Kalimero iz bloka 45? – pitala je Antonina.
- To je dečko koji se istovremeno nalazio na svim tim terenima i koji je, istovremeno, igrao i fudbal i košarku, i uvek bi se sa nama opraštao na isti način. Bio je ubedljiv i i bilo je mnogo onih koji su bili skloni da mu poveruju kada je samosažaljivim tonom vikao: Za Vaš poraz JA ću preuzeti odgovornost! Oduvek sam bio pošten prema vama, a vi na mene pohvale i znamenje! I To mi je hvala! To je nepravda! To je nepravda! Jadna ta deca, tada. Igrali su sa njim fudbal i košarku iz nužda, a ne iz želje.
- I ko su danas ta nekadašnja deca?
- Njegovi glasači. I onda su ga slušali kao opijeni i što je, najgore, čini mi se da su mu verovali dok je samouvereno kreštao: Dok Vi spavate, ja razmišljam kako da nam igrališta budu ravna i bez rupa, da budu osvetljena najsavremenijim reflektorima, da nam uvek bude u blizini neka česma na kojoj bi mogli da se osvežimo i umijemo, da za dve, najdalje, tri godine ovde imamo tribine pune vatrenih navijača, da naš Blok 45 bude deo grada sa najvećim rastom budućih košarkaša po glavi stanovnika! A Vi spavajte, spavajte, slobodno Vi spavajte ali ne smete da sanjate. E, to ne može, to neće proći!
- Moooolim – zapanjeno će Antonina Aleksandrov- pa to je onda, pa to je onda naš današnji…
- Taj. To je on.
- Lepi moj Antonije samo da mi dobro stigneš, lepi moj Antonije, ne okreći se, ne osvrći se za sobom i izvini što sam ti onoliko ispirala mozak – jecajući je procedila Antonina Aleksandrov.
- Ništa ti ne brini Antonina. Vratiće se taj brže nego što misliš.
- Nije valjda lud?
- Nije lud, nego će mu zafaliti ludila.
Kraljevstvo Svetog Eustahija bio je izbor Antonija Abadžića tako što je, prosto, prislonio kažiprst desne ruke na blago rotirajućem globusu.
Avion je sletao na pistu. Ničim izazvan, na licu Antonija Abadžića, pojavio se osmeh. Kraljevstvo Svetog Eustahija. Obećana zemlja. Bicikli i marihuana. Opušteni ljudi i pristupačne prostitutke. Zar postoji nešto primamljivije za klasičnog neurastenika, čoveka promašenih šansi i ugašene nade?
U idiličnom Kraljevstvu Svetog Eustahija i nije bilo sve tako sjajno, raskošno i u toleranciju ušuškano. Postojao je niz ograničenja koja su običnog čoveka, počesto, činila uplašenim, opreznim, i spremnim da iz dana u dan izoštrava svoja čula ne bi li izbegao opasnost. Jedno od najrigoroznijih ograničenja bila je kontrola čitanja. Pod tom kontrolom je podpadao svaki štampani materijal od reklamnog flajera, preko novina do knjiga, kako domaćih tako i stranih.
Nije Antonije Abadžić imao nikakvih problema sa čitanjem, ali neki đavo mu nije davao mira i uporno ga je terao da nauči svetoeustahijski jezik. Isprva je svirao gitaru na ulici. Rok grupi iz nekada zajedničke Republike mora, gora i zabluda, dobavljao je kromire. Najznačajnijem rok autoru iz iste te Republike mora, gora i zabluda, nabavljao je novine iz bivše im domovine. I tada je nastao problem. Bio je to trenutak kada je već dobro savladao svetoeustahijski jezik ali nije znao šta je u tim glavnim dnevnim novinama Republike Neizdrž, prikladno, a šta nije. Kontrola čitanja bila je stroga i neumoljiva. A u nekada mu omiljenim novinama – Crno-beli svet, uspeli su da otkriju izum, do tada, čovečanstvu nepoznat. U memorandumu na naslovnoj strani godina osnivanja i podaci o osnivaču odštampani su brojevima i slovnim znakovima iz dva davno izumrla jezika.
Proglašen je krivim. Osuđen na vremensku kaznu, dovoljno dugu da im nije mogao objasniti da su u mentalitetu ljudi iz Republike Neizdrž, pomerenost sa osnovnog toka svesti i nadrealizam rođena braća, takoreći.
Odležao je taman toliko da shvati da je ludilo trajno civilizacijsko stanje. Već u prvim zatvorskim danima pravi i virtuelni zemljaci su ga savetovali da ne misli na povratak u otadžbinu, domovinu, rodnu grudu. Na ognjište zapaljeno strastima najniže vrste. Pričali su o nekim revizorkama opisujući ih kao podbule, ohole i nesnosne ženetine, nalik njemu, u trenucima najtežeg mamurluka.
Stigavši u rodni grad dugo je posmatrao sunce. Gotovo da mu je u samo nekoliko minuta ispričao sve o sebi. Nije pošteno ni spustio noge sa stepenica voza na tlo glavnog grada Republike Neizdrž, a ispred njega su bile dve krupne ženske glave posađene na još krupnija tela. Sve lične stvari su mu uzeli i stavili na radni sto, ostavili su mu samo jednu knjigu koju je Antonije Abadžić držao u krilu. Zamamnim naslagama kilograma, ovislih podbradaka, još više su do izražaja dolazile njihove krupne oči iz kojih se sumnjičavost pretapala sa prostodušnom ubeđenošću da su rođene da otkrivaju i rovare po ljudskim ispovedima životinjskim njuhom, strvinarskim nagonom. Čas su oko Antonija kružile, a čas uranjale u njegove zenice osmatrajući mozgovne vijuge. Utom se Abadžiću, nehotice, istrže jedna neoprezna reč. - Inkvizicija?
- Varvarinka, šta mu je to? Ne pominje se u izveštaju.
- Ne znam Gvozdenka. Ne pominje se u izveštaju.
- Ko ste vi?
- Revizorke.
- Vi kao nešto kontrolišete?
- Tačno – izusti Gvozdenka- tačnije rečeno, minorni ljudski stvore, specijalnom metodom ćemo te ubediti da si ništavilo. Naši nadležni će nas još jedanput proglasiti vrhunskim stručnjacima jer je evidentiranje ništavila u opštem javnom interesu.
- Vi i treba da se bavite opštim javnim interesom, a ja to nisam.
- Ali si ništavilo, špijun i sumnjiv si mi od trenutka kada sam ti čula ime preko telefona.
- Gospođe drage, ja sam avanturista.
- Šta mu je to Varvarinka? Ne pominje se u izveštaju.
- Ne znam Gvozdenka. Ne pominje se u izveštaju.
- Mogu da Vam objasnim.
- Nemaš ti nama šta da objašnjavaš. Jel` tako Varvarinka?
- Samo tako ima da bidne i nikako drugačije.
- Deder golube pevaj – glasom koji liči na sve samo ne na ženski, Gvozdenka se unela u lice Antonija Abadžića.
- Šta Vas zanima visokopoštovane revizorke?
- Koliko na svetu postoji religija?
- Onoliko koliko Vi unesete u to vaše pisanije.
- Kada je u tvoj život ušao, a kada izašao Sokrat?
- Davno je bilo i sećanje me je poprilično izdalo. Složiću se s onim što unesete u izveštaj. Važno je da se slažu ulaz i izlaz.
- U pravu je Gvozdenka, važno je da se slažu leva i desna strana.
- Kakva ti je to knjiga u krilu?- zgranuto je Varvarinka iskolačila oči.
- Knjiga koju sam čitao u vozu.
- Zašto se umesto prvog imena pisca potpisao drugi pisac?
- Nije se potpisao umesto njega nego zajedno sa njim.
- Kako to može?- blago povišenog glasa i odlučnim trzajem desne ruke Varvarinka mu je otela knjigu.
- To je kooautorska knjiga. Pisala su je dva pisca.
- Kooautorska knjiga!? Šta je to Gvozdenka? Nema tog pojma u izveštaju.
- Ne znam Varvarinka. Nema tog pojma u izveštaju.
Varvarinka je tu tešku knjigu bacila Antoniju u krilo usled čega je to ništavilo ukrstilo oči uz jedno bolno JAO. Neki tvrde da je JAO skraćenica od JA. - Zašto čitaš knjige? – Varvarinka je u potpunosti preuzela inicijativu ispitivanja dok je Gvozdenka unosila odgovore u izveštaj.
- Da ne bi ušle u izveštaj.
- Kako znaš da i knjige ne ulaze u izveštaj?
- Zato što u izveštaj ulaze samo hulje, a izveštaj ne poznaje pojam knjige.
- Jesi li impotentan?- strogim glasom upita Varvarinka, izmučenog i na ivici živaca Antonija Abadžića.
- Da ste mi onu knjigu od hiljadu strana malo nežnije bacili u krilo, odgovor bi bio:najverovatnije da nisam.
- Jesi li veran svojoj ženi?
- Nemam ženu?
- Jesi li veran svojoj devojci?
- Jesam, za nijansu više od onih pasa na ulici koji ne laju lepo kao Vi.
Varvarinka se hitro dohvatila stolice iza radnog stola i unela glavu u papir koji je Gvozdenka uvlačila u pisaću mašinu Remington 5.
-Piši! Antonije Abadžić, vucibatina, nabeđeni intelektualac, lažov, prevarant, jednom rečju hulja nad huljama, kažnjava se uskraćivanjem od dvadeset posto od ukupno raspoloživih životnih namirnica namenjenoj njegovoj statusnoj populaciji. - A koliko je mojoj statusnoj populaciji namenjeno životnih namirnica? Možete to izraziti i u procentima, nemam ništa protiv.
- Pet posto.
- Gospođo Varvarinka…
- Gospođica! Zapamti ništavilo! Ja sam gospođica!
Izvinjavam se gospođice Varvarinka. Izvinjavam se i u svoje ime i u ime prirode koja je ispala tako okrutna prema Vama.
-Molim! - A kad malo bolje razmislim Vi ste, zapravo, u jednoj velikoj prednosti.
- Vi ste zaista gad.
- Velika je sreća što ste ružni. Za nadmenost ne postoji izgovor, a naročito je odvratna kod lepih žena.
Nakon kratkotrajnog ćutanja Antonija Abadžića ponovo je neki demon naterao da progovori.Đavo traži čoveka, a ne čovek đavola. - Majka koja rađa kretene uvek je noseća.
- Šta bulazniš?- zaurla Varvarinka.
- Ništa, ništa, konsultujem se sa italijanskom poslovicom.
- S kim se konsultuješ?
- S gospodarom prstenova.
- Gvozdenka, unesi u izveštaj da je ovaj lud.
- Ne mogu Varvarinka. To je naslov dosijea.
Na povratku kući našao se sa Antoninom Aleksandrov. Dugo su se ljubili na sred ulice. Antoninina sreća, zbog Antonijevog povratka, bila je bezgranična. Nakon kafice u najbližem kafiću otišli su u jednu bogato opremljenu robnu kuću. Antonije je kupio tanjir, a Antonina brushalter. Po povratku kući otvorio je prazan frižider. Dugo su Antonije i Antonina sedeli na dva kraja stola. Ispred njega se nalazio tanjir, a ispred nje brushalter. Ni ona ni on nisu imali šta u njih da stave.
Zazvonio je telefon i dugom, upornom zvonjavom razbio je tu tešku naslagu tišine u kojoj se samo množe pitanja, a niotkud odgovora. Radosno je podigao slušalicu jer je znao ko zove. - Dokle da te čekam čoveče?- promumlao je promuklim glasom Kojadin Kiprijanović.
- Jel` to večeras naši igraju finale?- upita Antonije.
- Igraju. Ako nas onaj ne ubedi da dva i dva daju pet.
Oduvek je voleo da sedi u Kojadinovoj dnevnoj sobi. Iskrila je u tom prostoru neka neobično magična toplina gostoprimstva i relaksiranog sagledavanja najtežih životnih trenutaka.
Televizor Kojadina Kiprijanovića, najmoderniji i vrlo skup, odjednom je počeo da emituje neku titrajuću sliku koja, obično, nagoveštava brzo crkavanje malog TV prijemnika.
Pili su viski. - Al` si se profinio Kiprijanoviću. Pije se viski.Nema domaće rakije.
- Nema. Od kada nam je enormno porastao životni standard ne pijemo to đubre.
- Jel`si ti to poludeo ili si postao njegov glasač?
- Ne budali Antonije. Ko da ti ispeče rakiju u praznim selima?
Prošlo je mnogo vode kroz dve reke u gradu Ušća neba u stih, dok im se Duško Macura nije stvorio pred očima te prolećne predizborne noći u kojoj su pili viski. - Kako predizborna noć Kiprijanoviću? Zar nisu nedavno bili izbori?
- Bili su pre mesec dana. Tad sam kupio ovaj novi plazma televizor.
- Pa to znači da se životni standard značajno povećao.
- Šta da ti kažem? Ne bi ti to razumeo? Dugo si se patio po belom svetu.
- I kad će novi izbori? Sledećeg meseca?
- Ma ne. Kao i svuda u normalnom svetu, za četiri godine.
Slika se na Kiprijanovićevom televizoru malo ustalila i postala kristalno jasna. - Kalimero?- začuđeno će Antonije Abadžić- otkud on?
- Začudio bi se da je izostao. Nijedan televizor u Neizdržu nije mu još zabeležio neopravdan izostanak.
- Ne zaboravite, samo JA uspevam da dokažem da jedan dan traje 32 sata tako da nijedan nutricionidsta ne može da opovrgne činjenicu da se za svo to vreme MOJ narod čudno ali zdravo hrani.
Nenadano je u studio uleteo vladarev glasnik. Zadihan i uzbuđen. - Gospodine predsedniče naš klub je oborio sve rekorde. Namestili smo dvadeset pet utakmica zaredom.
- Odlično! Odlično! Povećajte broj mojih nespavajućih časova na nivo od kojeg će narod živeti bolje zbog dvadeset pet utakmica bez poraza. A onima, tamo, pošalji maketu zabrinutog i neispavanog čoveka.
- Divno je, gospodine predsedniče, razgovarati sa tako tolerantnim i demokratičnim sagovornikom – veselo se smešeći izgovorio je voditelj jednosatne emisije: Od sumraka do sumraka.
- Znam, znam. To isto mi je rekao i sam Gospod Bog, kad sam, onomad, uspeo da odložim smak sveta na neodređeno vreme, a baš tih sedam dana bili su presudni u dovođenju velikih investitora.
U tom trenutku televizor u dnevnoj sobi Kojadina Kiprijanovića počeo je da nekontrolisano i bez dodira daljinskog upravljača da prebacuje programe. Ništa nije pomagalo, ni udaranje, ni pali – gasi metoda. Kiprijanovića je dodatno izluđivala i visoka tehnologija. - Gde da mu razvučem šamarčinu kad je ovako tanak?
Na podivljalim televizijskim kanalima mogla su se videti masovna okupljanja građana koji su horski uzvikivali parolu: MACURA VODI NAS! MACURA VODI NAS!
Taman kada je Kojadin Kiprijanović hteo da pozove TV – servis, jedan kanal se ustalio taman toliko dugo koliko je bilo potrebno voditelju da građanstvu prenese najsvežiju vest. - Dragi gledaoci, masovni izrazi podrške predsedniku Macuri prevazišli su sva očekivanja dok piplmetri pucaju u paramparčad.
- Antonije, šta je to piplmetar?
- Eh, kako to da ti objasnim… to je nešto što ne postoji, al’ donosi podatke.
- Majku mu, pa to je onda nešto kao i Macurina država. Ništa ne funkcioniše, a nama nije dobro koliko nam je dobro.
- Tako nekako, I još da ovi Macurini pobdede i 30- tu utakmicu u nizu, i imali bi celu paštetu od 95. grama.
- Ma kako te Antonije nije sramota? Beže nam 49. bodova, a ti još navijaš za njih.
- Baš me briga, neka nam beže i 150. bodova, al samo da je meni moja polovina paštete, pa da me Bog vidi.
- Pogledaj ovo narodno oduševljenje. Ovo još nije viđeno.
Na fudbalskim utakmicama moglo se čuti samo: MACURA VODI NAS! MACURA VODI NAS!
Na košarkaškim utakmicama, a naročito u manjim halama sa dobrom akustikom gromoglasno je odjekivalo: MACURA VODI NAS! MACURA VODI NAS!
U borbi sa elementarnim nepogodama, samo i isključivo, iz usta samopregornog naroda moglo se čuti: MACURA VODI NAS! MACURA VODI NAS!
Ispijali su poslednje gutljaje viskija kada se televizijska slika ustalila i, najednom, osvežila prostor Kiprijanovićeve dnevne sobe začudno veselim koloritom. - Kojadine – ushićeno će Antonije Abadžić- pa tvoj televizor se popravio sam od sebe.
- Eeeee, takvih čuda ima samo u Neizdržu i nigde više.
- Dakle, gospodine predsedniče, možda će posle ovih masovnih i višemesečnih izliva narodnog oduševljenja vaš odgovor našim radoznalim građanima biti jasniji i konkretniji?
- Ah, naši radoznali građani. Ne verujem da je u našoj istoriji postojao vladar koji je više voleo kada su građani radoznali nego što sam to ja. Dakle, dragi i radoznali građani, i ovom prilikom, i ekskluzivno i po prvi put, JA ću Vam reći, a i ko bi drugi kada su se ti drugi posakrivali u mišije rupe i pobegli od odgovornosti za ovu našu, nekad napaćenu, ali od kada sam JA došao na njeno čelo, prosperitetnu i medomlečnu zemlju, doneo sam odluku: BIĆE IZBORA!
- Ima li Kojadine u ovoj zemlji još nešto osim izbora i rijalitija?
- Ne znam zašto te dve pojave odvajaš, ali ima. Ima ona polovina paštete u tvom frižideru.
- To je moja polovina paštete i nju mi ne diraj! – otresito povika Antonije Abadžić – ako te Macura nije naučio osnovnom pravilu: Nema besplatne polovine paštete, onda je to dokaz da si sam izabrao da budeš glup.
- Nema više moje polovine paštete – tužno će, na ivici suza, Kojadin Kiprijanović – na dan proglašenja izbornih rezultata, istovremeno su mi crkli i frižider i televizor.
Nad novobeogradske blokove se spuštala noć. Ali samo na 44- ti, 45- ti i 70-ti. Na preostale srećne i unapređene favele grada Ušća neba u stih, spuštalo se nešto što bi se, možda, ali ne bi trebalo, i moglo nazvati pričom.
Autor: Čedomir Ljubičić
Foto-izvor:Pawel Kuczynski