O „Piscu u kupatilu“ Aleksandra Ćukovića

Ako bismo mu u velikoj literarnoj porodici tražili najbliže srodnike, „Pisca u kupatilu“ mogli bismo smjestiti negdje između Bernhardovog „Imitatora glasova“ i apsurdnih priča Danila Harmsa. Baštineći najbolje strane pomenutog dvojca – Bernhardov samoporađajući cinizam i Harmsovo gajgerovsko detektovanje truleži pod plaštom naivne, besciljne igre – Aleksandar Ćuković nam na diskretan način dočarava rastrzanosti današnjega čovjeka. Njegovi prozni fragmenti sasvim opravdano su svedeni na najmanju moguću mjeru. Međutim, kod njega svedenost ne znači nedorečenost. Tajna je u vještom pozicioniranju naratorske svijesti. Ćukovićevog naratora (ili više njih) doživljavam kao čovjeka u mantilu, sa šeširom na glavi i rukama za leđima, koji se svakoga dana, izigravajući neprimjetnog šetača, lutalicu kojeg se ništa ne tiče, izlaže pulsiranju ljubavnih, porodičnih, prijateljskih, profesionalnih i drugih odnosa. On samoga sebe spušta sve do najzagušljivijih kutaka društva, poput eksperimentalne sonde.

Priče se kasnije formiraju od utisaka sastruganih direktno sa kože. Zato je za razumijevanje ove fleš fikcije potrebna i doza intuicije, posmatranje rečenice iz više uglova. Autor nas zavodljivim stilom prepušta ne baš bezazlenoj igri tumačenja na osnovu naznaka. U jednom trenutku doživjećete ga kao prijatelja, a već u narednom kao obmanjivača, što je odlika onih koji vjeruju u aktivnu ulogu čitalaca. U novoj Ćukovićevoj knjizi dobili smo skup jednačina izvedenih iz svakodnevice, čija će se rješenja u vidu pouka ukazati samo pažljivim poštovaocima teksta.

Autor: Nikola Nikolić

Related posts

Leave a Comment