Ne, to nikada nisu bili obični snovi.
Kada nestanete između dve stolice okupani notama. To nisu obični snovi. Zvukovi se rasprostiru od napregnutosti svih čula do zadržavanja daha i podižu daleko, daleko do tavanice, tamo negde postaju oblik. Emocija.
Pod dirigentskom palicom sakriva se jedan od oblika i igra se siluetom maestralnog pokreta. Nestaje pod elegantnom cipelom violinistkinje, postaje u čipkastom naboru uzdaha, otkriva se iza drvenih vrata, unutra, daleko unutra, u srcu. Vrata se zalupe i ponovo otvore i između dvaju koraka ugleda se poraslo sećanje, ugleda se veliko starinsko ogledalo i uspavani tamni strah.
Svi se govori negovorenja u trenu utišaju, utišaju da oslušnu kako se to strah sa strahom bori i kako se ogledalo samo u sebi ogleda, samo da se negde daleko ugledaju krajevi, krajevi onoga čemu kraja nema.
Onda, iznenada, svi zvuci odluče da preseku vazduh i postanu gvozdene grane koje spajaju jesenji pod i drveno nebo na kojem Koštana mašta o dalekim gorama. One odluče da se zalete, da postanu laste i leptiri ispod šešira. Šušte da se gore same stvore na dlanu da prigrle slobodu. Sloboda se ne bori. Ona se sama rastvara u toploti i obasjava nežne oči onoga koji sanja. Ona sanja.
Negde ispod trepavica, zavuče se tiho i dodir klavira. Ogrnut jarkim nadama biva more između nekoliko mora i drhti. Kada se zvuk i dodir sklope, ostane neizrečena pesma o pticama koje su umele da lete. O snovima koji su umeli da sanjaju. O vatri koja ne gori već tinja. Tinja da poleti. Da postane oblik. Da živi. Daleko, daleko u nama.
Inspirisano tematskim ciklusom Vatra prethodne koncertne sezone Beogradske filharmonije
Autorka: Ivana Pantelić
