O „Piscu u kupatilu“ Aleksandra Ćukovića

Ako bismo mu u velikoj literarnoj porodici tražili najbliže srodnike, „Pisca u kupatilu“ mogli bismo smjestiti negdje između Bernhardovog „Imitatora glasova“ i apsurdnih priča Danila Harmsa. Baštineći najbolje strane pomenutog dvojca – Bernhardov samoporađajući cinizam i Harmsovo gajgerovsko detektovanje truleži pod plaštom naivne, besciljne igre – Aleksandar Ćuković nam na diskretan način dočarava rastrzanosti današnjega čovjeka. Njegovi prozni fragmenti sasvim opravdano su svedeni na najmanju moguću mjeru. Međutim, kod njega svedenost ne znači nedorečenost. Tajna je u vještom pozicioniranju naratorske svijesti. Ćukovićevog naratora (ili više njih) doživljavam kao čovjeka u…