Da sam, da sam, da sam geeej

(Ili koliko sam ja promašeni borac za ljudska prava i još promašenija botaničarka)

Voljela bih da me prati glas borca za ljudska prava, zaista bih voljela, ali…

Da sam kojim slučajem živjela i bila relevantan čimbenik za vrijeme turskih osvajanja, vjerojatno bih zaboravila da sam krenula dizati ustanak i otišla brati ljubičice ili degenije.

Da je po meni još bi bili pod turcima, što i nije takva tragedija kad se sjetim Buraka Özçivita.

Svi bitni događaji kojima sam prisustvovala bili su ili slučajnost ili sam zalutala ili krenula na jedan, a završila na sasvim drugom. Jednom sam krenula na predstavljanje nove knjige, meni dragog pisca, a završila na čitanju poezije jer su bile dvije dvorane, a ja sam uglavinjala u onu bližu. Htjela sam si prerezati vene jer sam predobro odgojena da izađem kad shvatim zabunu.

Tako je i ovaj tekst nastao jer sam morala Obija voditi na pišanje. Što nikako ne umanjuje moju nakanu da budem borac za ljudska prava.

26. lipanj 2015., značajan datum u novijoj američkoj povijesti. Svi znaju što se dogodilo taj dan. Za onoga tko ne zna, Ameri donijeli zakon o priznavanju istospolnih brakova na čitavom teritoriju. Oni neupućeni misle, Ameri se mijenjaju. Je, svakako. Prosječni Amerikanac još uvijek misli da svoje homiće, bipsiće, transiće i njima slične treba držati u rezervatu. Kad već nije dozvoljen odstrel. Kad smo već kod toga, naučila sam novu riječ, interrodni. Ja sam to sebi prevela kao, spolno neodlučna osoba. Varijacija na temu. Daj bogati, ko će to više popratit’…

Nota bene, američki homići su prilično podli. Infiltrirali su se u sve bitne segmente društva i dobili podršku od onih čija se podrška računa. Ali svakako je najvažnije da su prvo pokazali koliko su brojno glasačko tijelo.

*

O svemu imam mišljenje. Često pogrešno. Donijela sam stotine odluka, baziranih na krivom mišljenju, ali je bilo moje. Kome se čini da ga potičem da misli svojom glavom, dobro mu se čini.

Onima koji misle da ih potičem u donošenju pogrešnih odluka, za njih ionako nema nade.

Jedna subotu šetkaramo Obi i ja, kasno poslijepodne, predivan dan. Obi je čistokrvni mješanac. Približavamo se džamiji, a oko nje korodon policije.

– ???- Ja

– ???- Obi

Ma to mora da netko bitan prolazi. Možda netko od Vladajućih. Ima ih par koji nisu za bacit’. A možda uspijem i baciti neki kamen. Ipak sam ja glasala za tu Vladu i zaslužila pravo, da prva bacim kamen.

Prilazimo laganini do prvih policajaca, jedna gospođa također.

– Ma šta je ovo? Zar smo dotle došli da u ovoj državi pedere čuva policija? Sramota, fuuuj. Gospođa

– Nemojte tako gospođo i oni su ljudi. Policajac

– Ma kakvi ljudi, nisu oni ljudi, oni su izrodi. Kravetina

Meni je već krv navrla i u nokte, tlak mi je oko 300, mozak mi stao i ne mogu smisliti što da joj kažem, a nema smisla da je mlatnem… Policija, a tko će Obija odvesti doma.

– Gospođo, ako imate sina, nadam se da ćete dobiti zeta.

Nije bilo bog zna što, ali meni je bilo lakše.

*

Sad već odlučni u namjeri da sudjelujemo u Gay Prideu, zaputimo se Obi i ja na džamiju(muzej). Tamo je cca pedesetak ljudi. Malo razočarana, pomislim, sad nas je 51 i pas.

Prvo što me je dočekalo bio je zvuk. Par cura lupkalo je po bubnjevima. Ako nisu svirale neku poznatu gay melodiju, ne vidim smisao. Na glavu mi je pao higijenski uložak, čisti naravno, koji je na štapu nosio jedan dečko. Na majici mu je pisalo, moj tata voli svoga zeta. Pa tko je onda prokrvario?

Ma to samo ja, mutava, ne mogu shvatiti simboliku.

Skakali su, vrištali, hihotali. Bilo je nekoliko transparenata, više ili manje duhovitih.

Neki su sjedili u grupicama, dobila sam dvije zastavice, Obijevu sam zataknula u njegovu ogrlicu.

Malo sam se zavezla u misli gledajući tu šarenu gomilicu, kad odjednom skontam da Obi poteže lajnu. Spustim pogled, a on navalio na nečiju kujicu, s puno žara, ali bez rezultata. Kastriran je, ali mu to nisam rekla. Ajme sramote, na gay skup ja dovela straight cucka sa čije ogrlice veselo leprša zastavica u ritmu pokušaja. Ja bar nisam objelodanila svoju hetero prirodu. Povučem Obija, al on ne pušta, vučem njega i nju, majko mila, gleda li tko? Pogledam brzo okolo, ne, svi brbljaju, mašu i tamburaju.

– Obi! Sikćem ja.

– Obi, magare jedno!

Napokon odvojim mulca od sirote pesice i polako, fućkajući, krenem prema Zvonimirovoj.

Čim smo zamakli za ugao, održala sam mu predavanje o ponašanju na Gay Prideu uz svečano obećanje da nikad više neće ići sa mnom.

Nije ga dotaklo.

Šetajući do doma, razmišljam.

Kako bi bilo da mi Beba dovede snahu?

– Bok Mama.

– Bok Beba.

– Mama, ovo je moja djevojka.

I ja bih pala mrtva.

Ne zbog zadrtosti, nego od šoka što Beba napokon ima ozbiljnu vezu. Da li piša stojeći ili sjedeći, važno je samo ako se natječeš u pišanju u dalj.

U međuvremenu je Beba dovela Marka pa sad i mi imamo natjecatelja, ako netko odluči pokrenuti natjecanje.

Kako bih ja to učinila?

Došla sam na Gay Pride zabunom, a ostala iz inata.

Bilo je gay, ali nije bilo pride.

Evo kako je izgledalo slučajnim prolaznicima.

Šačica marginalaca s transparentima i zastavicama. Čak ni skinse više ne zanimaju. Bilo je više policije nego njih.

Da se razumijemo, prije ovog performansa na džamiji, bila je to velika povorka. I tu je trebalo stati.

Kako je krenulo i najžešći protivnici će izgubiti interes. E onda ste pokojni, jer koliko desnica čini za Gay pokret, nitko ne čini. Bar jedna trećina sveukupne hetero populacije (oni s mozgom) čvrsto je uz vas,zahvaljujući njima.

*

Nekoliko savjeta od žene koja voli dijeliti savjete.

Čovjeka ne određuje to što je gay ili straight. Čovjeka određuje njegovo dostojanstvo, način na koji se hvata u koštac s  problemima.

Da sam ja organizirala Gay Pride, ne bi bilo transparenata sa šalama i pošalicama, s imenovanjem samih sebe pederima i lezbama. Ne bi bilo kratkih hlača i havajki. Ne bi vijorili higijenski ulošci. Ne bi bilo bubnjeva, malih i velikih. Ne bi izgledalo kao na maskenbalu. I cijela zemlja bi bila u jednom gradu. U prijestolnici. (Kod nas već svaka mjesna zajednica organizira Pride pa jbg.)

Koliko vidim Beograd se po tom pitanju i ne razlikuje od Zagreba. Neki su toliko zamaskirani da su neprepoznatljivi. Ako ne želiš da te prepoznaju, jesi li siguran da ti je mjesto na prideu?

Svi trebaju vidjeti koliko ste glasačko tijelo. Vaša prava nisu bitna. Vaš glas jeste.

Dečki i cure i oni neopredijeljeni, to se ne radi tako. Želite li poštovanje, morate ga zaslužiti.

Ovo nije San Francisco, ovo je tvrdi Balkan ma koliko mi gurali guzicu prema zapadu. Što tamo prolazi, ovdje baš i ne.

Vi niste ovdje da nas nasmijavate. Vi niste ovdje da nas isprovocirate.

Vi ste ovdje da bi se izborili da budete isti među jednakima.

Ovdje ste, da možete prošetati gradom držeći za ruku ljubav svog života, a da pritom ne dobijete batine.

Ovdje ste da smijete reći koje je vaše opredjeljenje i ipak dobiti posao.

Ovdje ste da učinite svoje roditelje ponosnima.

I da od šarene gomilice postanete moćna gomilica.

***

Prošle godine nismo Obi i ja išli na Gay Pride. Nešto sam malo čitkarala po portalima, dovoljno da vidim da se ništa bitno nije promijenilo. Moram opet priznati, jednostavno me mimoilaze informacije…

Moj bi vam savjet bio da Pride održavate samo u predizbornoj godini.

Bogu hvala što nisam gay, to zahtjeva previše angažmana.

Odlučite li biti bitni, Obi i ja ćemo vas podržati. Beba također. I Marko, ali u sebi.

Ovo je samo  osvrt na jedan od skupova, bez tendencije da analiziram one prije ili poslije.

Istini za volju, nisam ni ovaj. To je samo nekoliko misli šetačice psa u kasnim poslijepodnevnim satima.

Onima koji misle da sam premalo napisala o tako važnoj tematici. Ma daj.

Nisam baš kanila napisati knjižurinu o pravima gay populacije ili nedostatku istih. Za to nemam strpljenja ni ustrajnosti. Ja sam, onako, više tip za eseje.

Nemam energiju dostatnu za kontinuirano pljuvanje po ostatku svijeta. Mogu ga sprdati povremeno i to je to.

P.S. neka netko kaže srbijanskoj premijerki da naglasak treba biti na PREMIJERKA a ne na GAY. Biti gay ne znači obavezno biti modno osviješten ali bogami ni modno osakaćen. Kad sam je zadnji put vidjela na televiziji imala je bordo(što bi rekla moja baba, a i u skladu je s babinom modom) dolčevitu ispod sakoa. Pa majku mu zar još itko nosi dolčevite? Izgledala je, pored Vučića, k’o mali od palube. Neka se ugleda na našu Kolindu, ne politički, Kolinda je beskorisna, nego stilski. Nije obavezno da bude ženstvena, ali je obavezno da bude reprezentativna. I ako nisu zatvorili sve frizerske salone otkad sam ja zadnji put bila u Beogradu, neka uđe u jedan.

P.P.S Taman ja ovo lijepo sročim, kad vidim poruku na fejsu. Beba poslala fotku. Leeeepa Beba… u dolčeviti.

Autorka: Jasminka Janeš

Related posts