Džumbus dubrovačke poezije

TURCIZMI U SPEVU DERVIŠ STIJEPA ĐURĐEVIĆA

Staroj dubrovačkoj književnosti, kako renesansnoj tako i baroknoj, ne nedostaju dela koji bi i danas izazvala obilje smeha, a u nekim slučajevima i blago čuđenje, tim pre što se pojedina nisu zadržala na nivou komike i ironije, nego su dobro zabrazdila i u polje skarednosti.

Petrarkistička lirika, potekla iz renesansne Italije, našla je jakog odjeka među pesnicima renesanse u Dubrovačkoj republici, no docnije je postala predmet neverovatne parodije novih generacija pesnika, stasalih u vreme kada sa Zapada na Jadran prodire jedan potpuno drugačiji i renesansi sasvim suprotan umetnički pokret – barok.

Nije, međutim, uopšte čudno što je petrarkistička poezija bila inspiracija baroknim pesnicima za stvaranje komičnih, često i pogrdnih spevova, jer i pojedini stihovi renesansnih pesnika sami su za sebe bili dovoljno smešni da bi dali povoda ismevanju i izrugivanju, a ponekad ih je apsurdnim činilo upravo to što nisu bili plod stvarnih emocija, nego čisto oponašanje stranih uzora, takoreći poziranje, gluma, forsiranje lažnih i izmišljenih ljubavnih jada.

Kad se, primera radi, danas navede naslov Mekša od kiselog mleka renesansnog pesnika Ilije Crijevića, a da pritom ne znamo kojoj je epohi Crijević pripadao, ne bismo mogli biti sasvim sigurni da li je to izliv nežnosti karakterističan za liriku petrarkizma – ili je u pitanju barokna parodija renesansne poezije.

Ali, kad se navede refren „Vas si gomnen, kneže usrani“ iz speva Gomnaida Džona Palmotića (čije prezime mnogi danas znaju samo zbog naziva jedne beogradske ulice), više je nego jasno da takav stih može pripadati samo baroknom dobu starog Dubrovnika.

Već i navedeni primeri dovoljno pokazuju koliko bi dubrovačka poezija bila šokantna čak i savremenoj publici, a možemo samo zamisliti kakav je to jeretički potez bio kad pesnik javno, pa još u lirskoj formi, vređa i provocira dubrovačkog kneza ne samo kao čoveka nego i kao instituciju.

Otuda nije neobično što su mnogi dubrovački književni stvaraoci često dopadali zatvora i bili u svom gradu obeležavani kao persona non grata, a neki su, poput čuvenog komediografa Marina Držića, iz inostranstva radili i na svrgavanju aktuelne dubrovačke vlasti.

Među takvim buntovnicima Repblike Svetog Vlaha spada i barokni pesnik Stijepo Đurđević (1579–1632), rođenjem i položajem vlastelin, docnije i član Velikog vijeća, ali ponašanjem prestupnik koji se već u ranoj mladosti, sa 15 godina, našao pred sudom, da bi potom bio osuđen čak i zbog ubistva, a doživeo je i četvorogodišnje progonstvo jer je dvojici zatvorenika pokušao da pomogne u podizanju ustanka protiv Turaka. Jasno je da se u Đurđevićevom slučaju radi o nekoj vrsti usijane glave, pogotovu kad se zna koliko je tadašnji Dubrovnik imao realne mogućnosti da se vojno suprotstavi okolnim silama.

Karakteristično je da Đurđevićev pesnički rad, a posebno spev Derviš, koji je u starom Dubrovniku bio poznat i pod nazivom Dervišijada, nastaje upravo zahvaljujući oštrim kaznama koje su dubrovačke vlasti izricale svom podaniku. Naime, sa baroknim stvaralaštvom Đurđević je imao prilike da se iz prve ruke upozna za vreme boravka u Italiji, i to uglavnom u Napulju, gde se sigurno nikada ne bi zatekao da iz rodnog grada nije bio prognan na pune četiri godine.

A kada je, zbog jedne od brojnih krivica, izdržavao kaznu u tamnici koja se nalazila u prizemlju Kneževog dvora, mladi Đurđević bio je sav zarastao u bradu i izgledom je podsećao na starca, pa prilikom izlaska iz palate na slobodu, tako bednog i neurednog videla ga je kneževa kći i zapitala: „Tko je ovi derviš?“ Tom prilikom se Đurđević zaljubio u kneževu ćerku, docnije zatražio i njenu ruku, a u spomen na njihov susret spevao je parodiju poznatu kao Derviš, prvi spev te vrste u dubrovačkoj književnosti. Dugo se mislilo da je ta priča o susretu Đurđevića sa kneževom ćerkom samo legenda, no ispostavilo se da Đurđević jeste robijao baš u vreme kad je njegov budući tast Jero Gundulić bio knez dubrovački, a to je bilo 1604. godine.

Sâm je spev, međutim, morao nastati docnije, verovatno oko 1619, nakon Đurđevićeva povratka iz Italije, ali i nakon prolaska Halejeve komete, koja je viđena godinu dana ranije, što je nauka jasno zabeležila, a Đurđević naglasio u jednom stihu, gde lepotu devojke dočarava nesvakidašnjim poređenjem:

od repate ljepša s’ zvizde.

Već bi i poređenje devojke sa kometom moralo izazvati smeh, ali ono što spev Derviš posebno čini komičnim, to je uplitanje turcizama i uopšte muhamedanstva kao religije u stil koji sâm po sebi pripada zapadnoevropskoj kulturi i koji je tokom prethodne epohe bio u Dubrovniku smatran vrhunskom umetnošću. Dve suprotstavljene kulture, koje su na granicama Dubrovnika bile oličene u Mletačkoj republici i Osmanskom cartsvu, pesnik je spojio u jednu urnebesnu mešavinu, čineći istovremeno travestiju i od italijanske ljubavne lirike i od muslimanskog fanatizma, tako da se ne zna koja je kultura više ismejana, da li ona koja se prvenstveno parodira (dubrovačka renesansa) ili ona koja je iskorišćena kao sredstvo parodiranja (islam).

Postoje bar dva razloga što je pesnik smatrao da će svoje delo učiniti zanimljivijim, pa i kontroverznijim, ako za sredstvo komike uzme karakteristične turcizme (osim turskih, tu je naravno i veliki broj reči arapskog i persijskog porekla, pa bi orijentalizmi bio prikladniji termin, no ipak ih označavamo kao turcizme, jer su u južnoslovenske krajeve i jezike došli kao posledica turske vlasti): takve reči bile su dovoljno egzotične dubrovačkoj publici navikloj uglavnom na latinske i italijanske pozajmljenice, a pritom je pesnik turcizme upotrebio samo u određenim prilikama, najčešće onda kad publika očekuje da čuje neku ustaljenu patetičnu reč kojom se izjavljuje ljubav i dočarava izliv nežnosti. Turcizmi bi, dakle, među starim Dubrovčanima verovatno bili sami po sebi komični sve i da nisu upotrebljeni u svrsi parodije, a može se samo zamisliti koliko su smeha izazvali kad su se našli u stihovima pomoću kojih neostvareni ljubavnik iskazuje svoja fatalna osećanja.

Ako zanemarimo naslov, koji je takođe tipičan turski izraz, prvi susret sa nagomilanim turcizmima imamo već na samom početku, u prvom stihu, gde se glavni junak predstavlja publici:

Ja sam Dedo ašik derviš.

Mada prva od podvučenih reči suštinski nije turcizam, ipak se odomaćila u muslimanskom svetu sa značenjem starac, pa je tako i upotrebljena, i to ne bez razloga, jer pored kontrasta na drugim nivoima, pre svega religijskom i kulturološkom, i kontrast staro-mlado zauzima bitno mesto u spevu, što je još jedno parodiranje renesansnih žanrova, tačnije eruditne komedije, gde je tipičan lik starac koji je zaljubljen u mladu ženu.

Preostale dve turske reči iz prvog stiha takođe su u funkciji karakterizacije glavnog junaka, jer ašik derviš prevodi se kao zaljubljeni muslimanski kaluđer, što je samo po sebi komično i paradoksalno, a kod Đurđevićevog se derviša pritom verski fanatizam pretvara u – ljubavni fanatizam.

Izrazi Dedo i derviš postaće neka vrsta refrena, pa se ova dva turcizma javljaju u poslednjem stihu svake sekstine, ali uvek sa drugačijim pridevima, koji uglavnom sažimaju sadržinu dotične strofe:

ja sam Dedo stravljen derviš;

uvrijeđen sam Dedo derviš;

ja sam Dedo bijedan derviš;

ustrijeljen sam Dedo derviš;

jedovit sam Dedo derviš;

slobodan sam Dedo derviš.

Na taj način, glavni junak speva podseća na muslimanskog fanatika koji je zalutao u renesansni grad i zaljubio se na prvi pogled u neku devojku koju je iznenada spazio, te u svom ljubavnom zanosu spevao pesmu služeći se tipičnim petrarkističkim motivima, koje je pak prožeo leksikom i shvatanjima sredine iz koje je potekao.

Đurđević ne bi mogao napisati tako maestralnu parodiju da nije dobro poznavao bitna obeležja one lirike koju parodira, a pogotovu je dobro znao na kojim bi mestima najbolje došla turska reč, pa pošto je petrarkističku poeziju nemoguće zamisliti bez patetičnog opisa idealne (ili idealizovane) drage, pesnik je upravo takve situacije presvlačio u tursko ruho:

slatka moja haramzado;

od pilava draža s’ meni;

haramijo srca moga;

benum džanum, čin’mo hesap;

o gizdava mâ sultano;

benum rahum, što s’ oholiš;

ćafir dušman sad mi jesi.

Komika koja je već izazvana neočekivanim prisustvom turcizama biva pojačana i samim njihovim značenjem, naročito kad su u pitanju reči haramzada i haramija, koje se prevode kao razbojnica, hajduk, dok izraz ćafir označava nevernika. Sa druge strane, smeh izazivaju i turski izrazi koji imaju, uslovno rečeno, lepše značenje, poput benum džanum i benum rahum, koji se prevode kao moja dušo i sami za sebe nisu nikakva parodija – ali jesu kad se nađu u stihovima dubrovačkog pesnika. Slično je i sa izrazom sultana, kojim zaljubljeni starac tepa svojoj voljenoj – umesto da joj, na primer, kaže „kraljice“ ili „princezo“, kako je bilo uobičajeno u renesansnim sonetima.

Kontrast je inače jedna od dominantnih stilskih fugura u stvaralaštvu baroka, pa je i bilo očekivano da Đurđević svoj komični spev zasnuje na izrazitim suprotnostima, a pritom se ne susreću samo dva nespojiva sveta, nego i u samom glavnom junaku dolazi do konflikta usred neusaglašenosti između namere i konačnog efekta. Pogotovu je to uočljivo kad stari derviš udvaranjem i samohvalisanjem pravi od sebe krajnje grotesknu figuru, takođe koristeći obilje turcizama prilikom isticanja svog porekla:

nijesam čoban ni kopile,

jok ja nijesam kiridžija, –

od kadune ja sam vile

s kom me rodi čelebija.

Primećuje se da derviš, iako je preuzeo ulogu renesansnog udvarača, i dalje obitava u svetu iz kog je potekao, a sav se apsurd takve situacije uočava kad samozvani ljubavnik počne da nabraja darove koje će dati svojoj voljenoj:

mê tekije lijepu zgradu

ja ću tebi pokloniti

i oko nje svu livadu,

tvoj teferič da tuj staviš;

daću t’ kožu kaplan-posta

kom se rese sve delije,

da njom pendžer tvoj uresiš;

tikvica ti na dar ova

majstorije puna svake,

kû mi hodža moj darova –

još na bradi ne imah dlake,

neg bih oglan đuzel goliš.

U navedenim slučajevima komika je postignuta upravo zahvaljujući besmislu izrečenih obećanja: zaljubljeni derviš poklanja svojoj dragoj kuću u kojoj muhamedanski kaluđeri vrše obrede (tekija), i to da bi devojka baš tu uživala (teferič da tu stavi); zatim joj poklanja tigrovu kožu (kaplan-posta) kojom se ukrašavaju pripadnici odreda lake konjice kod Turaka (delije), a već pomenuti kontrast staro-mlado još jednom je istaknut u momentu kad se starac derviš sa setom priseća svoje mladosti, koristeći izraz oglan đuzel, koji se prevodi kao momak lep.

U pojedinim stihovima nizanje turcizama pomalo podseća na brzalice, naročito kad derviš sa patetičnog udvaranja prelazi na izazivanje svoje drage:

đel na čardak, đel, đel, brače,

tvoj te Dedo gledat želi;

ma bojnice, čik mejdane,

đure šelum, slatko dosti.

Turskim izrazom đel (u značenju: dođi, hodi) najpre se doziva devojka, zatim se poziv pun ljubavi pretvara u izazov na dvoboj (čik mejdane), a vrhunac predstavlja izraz đure šelum, koji znači – rvimo se, tako da je platonska renesansna ljubav na kraju potpuno banalizovana, čak i vulgarizovana.

Ipak, ako se između petrarkističke lirike i Đurđevićevog speva može povući bar jedna paralela, onda je to – ljubav na prvi pogled koja ostaje neuzvraćena, pa kao što su renesansni pesnici kroz stihove iskazivali svoja osećanja i patnju, na sličan način se jada i stari derviš, ali koristeći izraze koji su u takvim prilikama potpuno neočekivani:

nu od mene ti ne bježi,

ljubav er te moja lijepa,

u mom srcu zabilježi

zlatnom strijelom kom ga cijepa,

kojom džiger sveđ moj raniš;

Amorova strela, bez koje se takođe ne mogu zamisliti petrarkistički stihovi – a koja bi mladiću ranila srce onog momenta kad bi ugledao devojku u koju će se zaljubiti – ta je strela takođe našla svoje mesto u spevu Derviš, s tim što ovde nije ranjeno srce, nego – džigerica.

A kako se spev bude bližio kraju, ukazaće se krajnje neočekivani rasplet, jer posle svih ljubavnih izjava, udvaranja i patetičnih jadanja, derviš zaključuje da je njegova draga ništa drugo do nevernica, pa joj u besu i ljutnji maltene prosipa obilje uvredljivih izraza, ali su i u ovom slučaju to pojmovi vezani za islamski svet, kulturu i podneblje:

ćafir dušman sad mi jesi

pokli bi mi vas trud zaman,

koji meni, bre kalpesi,

neharnostim plati taman!

već je Dedo benden đitmiš –

jedovit sam Dedo derviš!

U poslednjim strofama, glavni junak od neočekivane ljutnje opet naglo prelazi na proklinjanje onih koji dožive neostvarenu i neuzvraćenu ljubav, a zatim kao da se smiruje, obuzdava i trezni od ljubavnog zanosa, shvativši koliko su njegova osećanja bila komična, pa zato opravdava i na neki način ograđuje samog sebe od nekontrolisanog ljubavnog zanosa.

Ali, pesnik neće dozvoliti da se njegov junak, iako otrežnjen od apsurdne ljubavi, rastane od čitalaca kao razuman čovek.

Naprotiv, derviš sada ide u drugu krajnost, vraća se svojoj veri i svom svetu, pa preti kako će onu koja mu je slomila srce izvesti pred sud, ali ne bilo koji sud, nego – teptiš. Premda je i sâm zreo za takav sud, jer se zaljubio uprkos tome što mu položaj to zabranjuje, derviš smatra kako ima puno pravo da sudi onoj koja mu nije uzvratila ljubav. Tako je pesnik pokazao ne samo paradoks derviševe ljubavi, nego i paradoks osvete koju razočarani ljubavnik smera, što je zapravo kruna celoga speva i svih dotadašnjih kontrasta, apsurda i grotesknih postupaka – koji očigledno nisu otreznili starog derviša, nego ga iznova vode u novu grotesku.

Najzad, pogrešno bi bilo zaključiti da je Stijepo Đurđević imao za cilj da se spevom Derviš naruga samo jednom Turčinu koji je greškom zalutao u epohu renesanse. Naprotiv, prvenstveni je cilj bio da se strela parodije usmeri ka petrarkističkom pesništvu i čitavoj grupi ljudi koja je taj književni pokret slepo podražavala, tako da su turcizmi u ovom slučaju poslužili samo kao sredstvo za postizanje što efektnije komike. Inače, da je pesnik ismejao samo turskog derviša, to među starim Dubrovčanima ne bi samo po sebi izazvalo veliki skandal – ali sasvim je drugo kad se od poezije dubrovačke renesanse, koja je nekada bila smatrana nenadmašivom, načini pravi džumbus

Literatura

Dubrovačka poezija. Uredio Dragoljub Pavlović. Prosveta, Beograd 1963. Pesništvo renesanse i baroka (Dubrovnik, Dalmacija, Boka Kotorska). Priredio Miroslav Pantić. Prosveta, Beograd 1968.

Autor: Dušan Milijić

Related posts