Proza: Sledeće noći

Sretnem te nekad na ulici i samo prođeš. Nikad me pred ljudima ne gledaš. Ideš svojim putem, sakrivaju te dan i gomila. Braon jakna, plava kosa i zelene oči. Prepoznala bih te čak i kad bi hodao pored ljudi sličnih sebi. To po mene nije dobro, video si sam u onom marketu.

U redu na kasi braon jakna i plava kratka kosa ispred mene. Mislila sam: „Iskuliraj, umišljaš“, a onda si se okrenuo i ja sam vrisnula, pa pala u nesvest. Gomila ljudi se skupila oko mene i zvali su hitnu pomoć, ali nigde nije bilo tebe. Braon jaknu je nekim čudom nosio zbunjeni tip. Stranac, budala, prolaznik…

Šta god i ko god bio nisi ti. Lepo si me uvalio u probleme, samo što ni doktori to nisu ukapirali. Rekli su mi da je šok, pretrpljen stres i sve one povrede. Trebalo bi da potražim pomoć stručnjaka, teška trauma i otišla sam kući s par tableta. Bacila sam torbu i jaknu na pod u hodniku, pa skuvala kafu. Upalila sam televizor i posadila noge na stočić, a zadnjicu na trosed. Slučajno mi je pogled dotakao prozor. Videla sam tvoje nasmejano lice. Znam da znaš koliko mi nedostaje sve tvoje.

Mnogo mi fali sve ono što je bilo lepo, ali i ono ružno. Putovanja, letovanja, zimovanja. Sređivanje i krečenje one raspale vikendice. S jedne strane kreveta ti, a sa druge ja, pa na kraju rotacija. Fali mi da digneš noge na sto i prospeš čips. Tvoje čarape u ćoškovima i pikavci u šoljama. Sve mi nedostaje, nije malo živeti s nekim četiri godine. Popila sam dve čaše belog vina i legla u krevet.

Ne volim da spavam od kad nisi tu. Lepo mi je kad te danju negde sretnem, pa makar to bio samo neki zbunjeni tip koji liči na tebe. Noć je drugačija, ona je posebna priča. Mešavina loših uspomena, skup maštarija i svega onoga što nikada nije trebalo da se desi. „Laku noć“- Govorim tiho tvom jastuku i spuštam kapke k’o stare roletne. Sanjam planinu, blato, hladnu noć i zavijanje vukova. Želim da se probudim, ali ne mogu. Kao da je san u snu, vidim na drugom sedištu neku tamnu siluetu. Znam ko je to, ali ne želim da poverujem.

Izlazim nekako iz kola i trčim. Noge me jedva nose, ruke se smrzavaju, a suze me izdaju. Nisam htela da te ostavim. Budim se mamurna i osećam se kao da sam stvarno cele noći trčala s one proklete planine skroz dole do sela. Nema te na prozorum, sad te skriva dan. Čuvaju te prolaznici, kriješ se ispod njihovih braon jakni, ali srešću te ponovo i prepoznati nešto tvoje u njima. Videću bar jedan deo tebe pre nego što mi san donese košmare, pre nego što opet pobegnem sa one planine. Kažu: „Migrene, posledice jakih udaraca“, ali znam da nije sve onako – kako izgleda.

Nije bilo ni ujutru kad je onaj čovek video olupinu. Mislili su da nismo preživeli, ali ja sam te cele noći spašavala. Izvukla te sa tvog sedišta, pa pala na zemlju. Rekli su da tu nije bilo signala, ali nisam mogla da nađem ni naše telefone. Nikome stvarnost nije ista kao onom koji sedi pored njega. Vidiš, ni naše stvarnosti nisu na kraju iste i kako očekuju da im verujem kad kažu da znaju bolje, pa zabrane vino i prepišu lekove? „Ponašaj se normalno, ignoriši. Pričaj u sebi da to nije on i pravi se da ne vidiš“

Tako je lako drugima pametne savete deliti. Samo je teško shvatiti kako od smisla svog života odustati i kako neki novi stvoriti. Opet noć i još samo jedna čaša vina. Ti na prozoru, a ja na dvosedu. Smeješ se dok ti mašem. Ispred kuće piše: „Prodaje se“ Gotovo je, nema nas. Umiremo u potrazi za novim smislom života. Ti po svoj sutra kreni tamo, a ja ću po svoj negde ovde. Možda ćemo ga naći, ali mislim da će tabla s natpisom piti sutra vodu na dnu reke. Sve zavisi od toga da l ću imati snage da te pustim i da l ćeš moći da se ne pojaviš sledeće noći.

 

Autorka: Milica Janković

Foto-izvor: Pinterest

Related posts