Pet minuta u medijima

Kada bih dobila svojih pet minuta u medijima koje mogu da iskoristim kako god poželim potrudila bih se da svaki sekund posvetim podršci onima koji žele da odu kod psihologa/psihijatra, a iz nekog razloga nisu dovoljno jaki da urade to. Znam koliko je meni bilo teško, ali znam i da nisu svi bili odlučni u toj nameri kao što sam pre šest godina bila ja. Prva tri minuta bih posvetila ohrabrivanju onih koji misle da bi trebalo da odu, ali ne znaju gde da krenu, kako da počnu… Zadnja dva bih posvetila okolini, zato što znam koliko bole sve te ponizne priče: „Ma, nije tebi ništa, samo nećeš da ideš u školu, radiš“, i tako to.

Osoba i kad sama shvati da bi trebalo da ode ne zna gde da krene, na koja vrata da pokuca i šta da kaže ako joj neko otvori. E, to bi prvo edukacijom i medijskom pažnjom trebalo promeniti. Drugo je okolina koja uporno ignoriše psihičke probleme pojedinca i vodi se logikom: „Nije bolest sve što boli“, to je tačno, ali to ne znači da, ako čovek ne oseća fizičku bol i ako njegova bolest nije naizgled upadljiva ona ne postoji. To, takođe, ne znači ni da je bolestan svako ko ima problem koji želi da podeli sa nekim ko ne živi u njegovoj okolini, ko ga ne poznaje. Sto puta smo čuli da je lakše nekad ispričati sve što nam leži na duši totalnom strancu, nego najbližim rođacima.

U inostranstvu, pretežno u onim zemljama koje se ponašaju po zapadnjačkom šablonu sasvim je normalno otići kod psihologa i podeliti sa njim svoja osećanja, svoje misli, probleme, strahove, istine, traume, pa i lepe uspomene… No mi smo posebna vrsta, mi svakoga etiketiramo i zato će ljudi pre izvršiti samoubistvo, nego potražiti pomoć. To se ovde čini lakšim, bezbolnijim, jednostavnijim… Ljudi pate, trpe pritisak okoline, omalovažavanje…

Gube samopouzdanje, samopoštovanje, volju, želju za životom i promenama. Tonu sve dublje i dublje zbog toga što ne žele da ih smatraju ludima, da im odmah na čelo zalepe etiketu. Onih godina koje sam provela posećujući zavod za mentalno zdravlje upoznala sam mnogo divnih mladih ljudi koji su tu potražili sami pomoć. Mnogi od njih su čak i od porodice krili kuda idu. Mnogi kriju i danas da su tamo bili, pa namerno ruše mostove, brišu brojeve i odlaze u strahu da ih ne etiketira okolina koja ih je sada prihvatila. I to se sve dešava zbog loše slike, nepotrebnih etiketa. Zamisli, mnogi su mogli da se izleče, a danas nisu živi zbog etiketa, zbog straha od osuđivanja. Zamisli, mnogi su prekasno potražili pomoć, pa se sada jako teško nose sa situacijom i upali su u mnogo dublji jaz od onog u kojem su bili kad su poželeli da posete stručnjaka.

A da je okolina bila opreznija, saosećajnija i da je otvorila oči na vreme možda većina tih ljudi ne bi morala da potraži pomoć ili bi je dobila u pogodnijem trenutku. Danas psihičkih problema ima sve više i više. Mnogo ljudi pati od: depresije, anksioznosti, pstp-a i drugih problema iz F odeljka, a još uvek je kod nas sramota ići kod psihijatra. Ta sramota šteti nama i ljudima koji nas okružuju. Ta sramota dokazuje koliko je naše društvo primitivno. Ljude bi trebalo postepeno edukovati, a pošto se ovde više gleda TV i čitaju novine pre nego knjige onda bi trebalo početi sa edukacijom kroz: Emisije, filmove, vesti, novinske članke itd…

Ljudima bi trebalo objasniti da nije sramota pomoć tražiti, nego ne tražiti i ostati na brodu koji tone ili se svojim negativnim stavom pobrinuti za potonuće tuđeg. A negativnost je u tome što se ništa ne zna i umišljeno priča, soli pamet kao da se sve zna. Iz te negativnosti se rađaju i neke druge o kojima sam gore već pisala. Trebalo bi dati šansu kako pojedincima – tako i celom društvu. Stegnutom pesnicom se ne možemo pozdraviti, zato bi trebalo razumevanje kroz otvorene dlanove pokazati, ali prvo bi se trebalo postarati za sticanje tog razumevanja i neku stvarnu društvenu korist od silnih medija koji nam krate dane.

 

Autor: Milica Janković

Related posts