Proza: Jednako

A znam da će sve ovo druže mili zamesti vjetar što mi odavno puše sa svih strana. Jer šta od nas zaista ostaje nakon svega? Žalosno je da sada hodam po zemlji, a nekada ću ja biti ta zemlja. Dušmanin će mi redovno gaziti i malo duše što  će mi dole ostati, a znam druže i ti ćeš. I svi će. Ali ne bojim se ja smrti. Ideja da idem na bolje mjesto me nikad nije plašila, pa ni sad. A zašto bi? Zašto se bojati nečega što ionako svakome slijedi?

I onima na vrhu ovog ludog lanca života koji smo sami razvezali, a i nama, običnim, nebitnih ustima. Znaš čega se samo bojim? Bojim se da kada sklopim oči da neću osjetiti ništa, ama baš ništa. Da ću biti prazan i gotov. Da poslije svega ovoga što nazivamo životom nema drugog djela. Nema iskupljenja. Da je ovo sve što imamo.

Bojim se. Bojim se da kada budem tonuo u taj mrak da se neću moći sjetiti ničega zbog čega sam živio i zbog čega vrijedi ostati. To me jedino uništava. Misao da nikada ne mogu uraditi toliko stvari da budem zadovoljan samim sobom. Jer nikad neću, i nikad nisam. Uzaludno se lažno zavaravamo da bilo šta što sada radimo da nam je dosta, jer nije. Ta lažna sreća traje samo toliko dok ne shvatimo da postoji i bolje. A uvijek ima bolje. I boljih ljudi, boljih misli, boljih vremena. Najčudniji osjećaj na svijetu je kad shvatiš postojanje i nevažnost samog sebe. Ma nismo ni tačkica.

U milijardama mi smo samo broj koji se lako da nadomjestiti. A nismo znali da je sve tako kako jest. Mnogi to neće znati, a to me guši druže. Kada vidim kako neki ljude odbacuju svoju minimalnost na ovom svijetu i misle da je svijet njihov. A nije, sad znam da nije, ni moj ni tvoj, ni ničiji. Naš je. Ako svi idemo na isto mjesto, ako nas sviju čeka isto, zašto onda mislimo da smo bolji ili gori? Zar nas zajednička sudbina ne bi trebala ujediniti a ne natjerati na uzaludno bježanje od jedine istine, da ćemo svi umrijeti?

 

Autor: Nizama Patković

Related posts

Leave a Comment