Postoje knjige kojima se čovek vraća ne zato što ih je zaboravio, nego zato što zna da ih nije do kraja razumeo ni pri prvom, ni pri drugom čitanju – „Uliksu“ se, kod mene, to dešava redovno, a poslednji povod bio je razgovor sa prijateljem oko poslednjih poglavlja Itaka i Penelopa, dovoljan da me vrati njenoj džojsovskoj verziji – onom danu u Dablinu koji se, kao i homerski ep, na kraju svodi na povratak kući.Elem, godinama sam „Uliksa“ doživljavao kao neku vrstu književnog maratona – knjigu koju treba pretrčati, poglavlje…
