Poezija: Refren

još jedan podliv razlio boješto kao mrlja od tinte stojena platnu ispod očne duplje potiljak snažno pulsira boloktava spušta note na molgovori riječi nesnosne, šupljepločice skupe, dizajniranepo njima staklo, ostaci hranei opružena noga je bosa Nije htio. I neće višerukavom kao djetetu brišeugrušanu krv iz nosa oblači kaput, gasi cigarujer čekaju ga na bilijarunestaje iza ulaznih vrata ostaci dima, tišine muku istom ritmu, nečujan zvukotkucaj srca – kazaljka sata porculan lutka u prazno gledanaslanja dlanom obloge ledaudarci novi, a isti bol ništa novo, i ovoj ženiopet su danas, pod “zasluženi”zavedeni…

Ne okreći drugi obraz

Ne razumijem žene. Pa i ti si žena, reći ćeš. Jesam, ali to nije univerzalni  recept za međusobno razumijevanje. Dok razmišljam o ovom tekstu i pokušavam napisati nešto suvislo, stalno mi je na pameti kako moram biti suosjećajna, tolerantna, pristojna i puna razumijevanja. A najradije ne bih ništa od toga. Da bi shvatili o čemu trabunjam ispričat ću vam kratku priču o djevojci koja je imala zvijezde u očima. Upoznali su se na fakultetu i vrlo brzo postali jedno drugom središte svemira. To je bila bajkovita ljubav dvoje uistinu prelijepih…