Moj tata je bio okean
Ja se još nisam rodila
Bila sam tek polip u njegovom mnoštvu
A on je bio okean,
Veliki i topao
I sve, i svi mi bili smo
Njegov deo
Moj tata je bio okean
A mama je spavala u njemu
I on ju je svojim
Mekanim valovima grejao
Ja sam još uvek bila mala,
I on mi se smejao
Jer je znao da ću
Uvek biti deo njega
Moj tata je bio okean, veliki i uzburkan
I nad njim su se nadnosili olujni oblaci
I on se i njima smejao
Jer je znao da će i njihova nutrina
Pasti i postati deo njega
Moj tata je bio okean, a ja
Sam bila devojčica u čunu
I gledala sam u njegovo lice
I videla sebe
Unutar njegovog velikog osmeha
Moj tata je bio okean
I kada sam, već starica, stajala
Na njegovoj obali, a on mi svojim
Večnim talasima golicao prste
Moj tata je bio okean
Bio.
A sada je samo senka,
Preko koje plovi
Osmeh nečega tuđeg.
Autor: Milan Vićić
Foto: Demoncio