Oko mene je potpuna tama. Krećem se polako pipajući oko sebe. Iza leđa , dahtanje i režanje. Vučem se, iako bih htjela trčati. Mrak je gotovo opipljiv koliko je gust. Okrenem se prema prozoru u nadi… Odjednom režanje prestane. Muk i crnilo. Osjetim dodir po nozi, poskočim.
-Obi, magare jedno, hoćeš da slomim vrat tebi i sebi ako padnem?
Glupi pas, boji se mraka. Ni mene tama ne čini sretnom ali jedno od nas dvoje mora funkcionirati.
Gdje je dovraga upaljač, uzaludno se pokušavam sjetiti. U kuhinji ili u sobi?
Začujem kucanje na vratima. Koji vrag….
-Tko je?
-Ja sam, susjeda Anica.
-Da?
-Bila sam u podrumu kad je nestalo svjetla. Imate li vi struje susjeda?
Da, cijeli kvart je u mraku, a kod mene Las Vegas. Svjetlo se preljeva iz prostorije u prostoriju u duginim bojama.
-Ne susjeda, nemam struju.
-A imate li možda baterijsku svjetiljku ili svijeću.
Da i pribor za prvu pomoć, večeru za dvoje, stol sa bijelim stolnjakom i crvenom ružom zataknutom u….
Obično držanje za gelender i noga pred nogu bi pomogli.
-Imam svijeću ali ne mogu naći upaljač da je lociram. Pričekajte. Ne mogu otvoriti vrata, znate kakav je Obi.
-Da, mrak je, možda bi me napao.
Je i izlizao do smrti.
Pipam po kuhinji i raspalim bosom nogom u šporet. Nisam ni papuče mogla naći.
Da mi se moglo smračiti pred očima, smračilo bi se.
-Aaaaa
-Što se dogodilo zaboga?
-Ma lupila sam nogom u špo…dnjak.
-U što?
-Štednjak.
Žena je učiteljica pa nekako osjećam obvezu govoriti hrvatski.
-Aha, boli li vas jako?
Ne, derem se zbog navale adrenalina.
-Ne, u redu je.
Napipam napokon upaljač, uzmem ga i ispadne mi na pod.
-Jeste ga našli?
-Jesam, jesam evo samo malo.
-Susjeda idem ja polako, nogu pred nogu i držat ću se za gelender.
Pa to sam ti i ja mogla reći prije deset minuta.
-Nemojte, daleko je peti kat. Evo mene odmah.
-Susjeda. Glas stišan za nekoliko oktava.
-Molim.
-Pš,pš neo ho po subišu.
Žena šapuće kao da je mogu čuti kroz zatvorena vrata.
-Ne čujem vas.
-Netko hoda po stubištu.
Ti i još netko tako pametan.
-Sigurno netko od susjeda.
– Pa što se ne javi?
-Kako da se javi kad ne zna da ste tu?
-Halo, tko je na stubištu.
Tišina.
-Jel’ ima koga? Sad već znam da je u panici inače bi rekla: Ima li koga?
– Da, ja sam, oglasi se bas.
-Susjeda, otvorite, otvorite. Sad je već i Obi dobar izbor.
Treba doći do vrata , a da opet ne raspalim po namještaju .
-Tko je to-opet se oglasi bas.
-Susjeda Anica sa petog kata-čujem cviljenje.
-Aha. Bas će i začujem zveckanje boca.
Pijani sin pijanih roditelja i jedini nasljednik. Živi u roditeljskom stanu i uzdržava se skupljajući boce po kvartu.
Boce koje skupi prodaje u trgovačkim centrima, a ako ih ne uspije sve ponijeti u jednoj turi, slaže ih u kut dvorišta i to uvijek istim redosljedom. Naprijed zelene, iza njih smeđe, a otraga bijele. Kad ih gledate sa strane izgledaju kao neka mini vojna formacija. Zelene su prva crta bojišnice. Smeđe, e smeđe su tu da jednostavno daju život za bijele ako zelene zakažu. Jako ću se zabrinuti ako jednom saznam da on baš tako razmišlja.
On, onako pijan, zna ponekad zapeti i razbiti koju. Ali onda ih ponovo složi u vrstu zelen-smeđi-bijeli i ode pišati preko ograde u susjedno dvorište.
-O to ste vi, čujem joj olakšanje u glasu. Pijan ali bezopasan.
-‘Ko je ugasio svjetlo, skoro sam slomio vrat.
– Nema struje susjed.
Začuje se tresak, slomljeno staklo, psovke i vrisak.
A dobro, završio je na podestu, ništa mu nije kad toliko psuje, a ni njoj kad može toliko vrištati.
-Jel’ sve u redu?
-Nije, pao je, ne vidim ga ali ima stakla na sve strane. Požurite susjeda.
Spustim se na sve četiri i pipam oko sebe. Obi se ponada da je ispala neka hrana pa se i on umješa u potragu. Moram naći upaljač prije njega,jer često se događa da ono što završi u njegovom želucu nije obvezno hrana.
Pas mater upaljaču, životu, elektri i susjedima..
Napipam upaljač napokon, upalim ga i krenem u potragu za svijećom. Zadnje što sam je vidjela bilo je u košari za šivanje??? Bila je plava , sigurna sam.
Nema je.
Na polici s knjigama? Što bi svijeća tamo radila?
U kupaoni? Ne.
E, imam lučice i znam gdje su, u ladici. Dotapam do ladice i nađem dvije lučice.
-Evo susjeda, našla sam ih.
-Lijepo.
Zapalim lučicu i obasja me svjetlost žuta kao neveni, topla kao sunce, raskošna….Došla je struja.
Izađem u hodnik. Susjeda Anica u trenirci boje ciklame stoji sva prestravljena, a susjed Domagoj sjedi u gomili razbijenih i pomiješanih staklenih vojnika,oslonjen na hrpu šarenih vrećica i spava.
-Idem ja. Reče susjeda i odleti po stubama kao ciklama-vjeverica.
Gledam krš. Nije hladno, ništa mu neće biti, a staklo možemo očistiti i sutra.
Uđem u stan i tiho zatvorim vrata iza sebe.
Autorka: Jasminka Janeš
