,,Hoće li boleti“ Maje Vujackov jeste potresna priča, ispripovedana iz ugla jedne 14-godišnjakinje, u kojoj pratimo posledice vršnjačkog nasilja. Dok sam čitala ovaj psihološki roman, setila sam se svojih neprijatnih iskustava iz škole, kako sam ili trpela nasilje, ili sam tom nasilju svedočila.
Da li život više boli od smrti? Da li će naša smrt doneti olakšanje voljenim ljudima ili će oni i te kako patiti za nama? Šta da radimo ako nas okolina zanemaruje i odbacuje? Šta kada sistem podbaci i kada nismo zaštićeni od nasilnika? Maša je tinejdžerka, stalno upitana nad sobom, svojim životom i ponašanjem okoline. Nije lako naći odgovore na važna pitanja.
Bliži se kraj osmog razreda, što označava i kraj jednog školskog razdoblja za glavnu junakinju. Ona je odličan đak, ali visoke ocene postaju još jedno breme na njenim plećima. Dok vreme prolazi, sve joj je teže da trpi fizičko, kao i psihološko nasilje. Umesto da sa radošću odlazi u školu i da se druži sa vršnjacima, ona pati jer misli kako niko nju ne razume, kako je sama u sopstvenim problemima. Ne može više kao ranije da se osloni na pomoć svoje porodice, koja je prezauzeta brigama i obavezama. Maša jedino utehu nalazi u društvu mace lutalice, koju od milošte naziva ,,krznenom lopticom“. Takođe, utočište nalazi na drugom spratu napuštene zgrade.
,,Oči me bole, plače mi se, ali ne mogu se rasplakati nasred časa pa trpim u sebi. Da li je moguće da niko ne primećuje da se raspadam u sitne komadiće? Kako niko ne vidi da se lažno smejem i da sve više koristim sarkazam? Hmmm…šta ti je, Mašo?, pitala sam sebe, pa niko te ni ne voli! Kako uopšte i da primete da ti nije dobro? Oni te uopšte ni ne primećuju! Nije ni čudo što te šalju kod psihologa. Da znaju kakve dijaloge vidim sad u glavi, verovatno bih do sad završila u nekoj mentalnoj instituciji pod dijagnozom dvostruke ličnosti.“
Nižu se unutrašnji monolozi glavne junakinje, ali se nižu i neprijatne situacije u školi, kao i kod kuće. Vidimo kako se ona poistovećuje sa likom Ane Karenjine, pa njen um sve više obuzimaju suicidalne misli. Sukobi sa starijim bratom i roditeljima guraju Mašu u sve veću depresiju i samoizolaciju. Njena potištenost se dodatno naglašava slikom ambijenta u kojem često pada kiša.
,,Trudim se da maksimalno ignorišem dobacivanja okoline, ali svaka reč koju sam ignorisala se lepila za moje grlo i oblikovala jednu veliku knedlu od koje mi bilo sve teže da dišem. Plakalo mi se! Vrištala bih na sav glas, ali ćutim i trpim, guram sve u sebe, sve te negativne reči i misli zadržavam duboko u sebi. U jednom trenutku sažaljevam sebe, a već u drugom sam toliko ljuta na sebe što sve to trpim da bih se sama sa sobom potukla, mada bi verovatno i za to dobila ukor.“
Smatram da je ovaj roman mogao da ima više strana i da je autorka mogla da nam bolje dočara unutrašnji svet glavne junakinje kako bi utisak bio efektniji. U svakom slučaju, prilično sam zadovoljna napisanim. Ovo delo nam šalje važne poruke i naročito ga preporučujem tinejdžerima, roditeljima i ljudima koji rade sa decom.
Nažalost, teško je prekinuti lanac nasilja u školi, ali možemo da makar nešto učinimo po tom pitanju. Ako ništa drugo, mogli bismo da saslušamo tinejdžere, da im pružimo razumevanje i da ih uputimo na razgovor sa stručnim licem. Njihovi problemi nisu beznačajni i smešni kako se to nama odraslima čini na prvi pogled. Često se iza njihovog bunta, ćutanja i grubosti krije potreba za ljubavlju, razumevanjem i utehom. Oni čeznu za time da ih neko čuje, kao što i mi odrasli imamo tu potrebu. Svakog pojedinca muči neka muka bez obzira na godine i treba ga ojačati da se bolje nosi sa životnim izazovima i nedaćama.
Da li će Maša pokušati suicid i da li je našla svetlo na kraju tunela? Kako je porodica reagovala kad je saznala za njeno stanje? Kakve lekcije će junaci izvući na kraju? Ostavljam vama da saznate ako budete čitali ovu knjigu. Sadrži autobiografske elemente i na njenim koricama stoji kako je napisana sa ciljem da prevenira maloletnička samoubistva. Postoji i nastavak ,,Šta nas čeka sutra“, u kojem se govori o porodičnom i partnerskom nasilju.
Autorka: Mirjana Dimitrijević