(Jelena Glišić, Dnevna noć u noćnom danu, Galaksijanis Niš, Udruženje Književnika Srbije, 2024, 83 str.)
Prva pesnička zbirka Jelene Glišić govori o ljubavi, tačnije o neprekidnom traganju za njom. Sadrži pedeset pesama razvrstanih u tri ciklusa. Prvi ciklus: „ Za njega od nje“,sadrži dvadeset pesama, drugi, „Za nju od njega“, dvanaest, i treći ciklus „Uzajamno“, osamnaest pesama.
Kroz sva tri ciklusa, prisutan je motiv traganja za nekim koga već poznaje „da li iz nekog budućeg života, ili nekog prošlog bića“, ni sama nije sigurna. Sada ga je ponovo pronašla uz neodoljivi osećaj prepoznavanja i bliskosti. Sastanci i rastanci se smenjuju i ništa nije konačno u toj stalnoj razmeni različitih stanja i osećanja između nje i njega. Tragajući za ljubavlju, pesnikinja istovremeno traga za sopstvenim identitetom. Opisujući stvarne i imaginarne situacije između muškarca i žene, ona sklapa mozaik sastavljen od paradoksalnih elemenata, koji iako očigledno kontradiktorni i neočekivani, međusobno su povezani i stvaraju slike koje postoje istovremeno i opstaju tokom vremena dovodeći do trajnog jedinstva suprotnosti i konačno izražavajući celovitu prirodu istine.
Sam naslov „Dnevna noć u noćnom danu“, nosi u sebi paradoks, kontrast. Dr Nermin Delić, recenzent i kritičar, navodeći stihove „ Virtuelno živim /realno umirem polako“… konstatuje da „pesnikinja u svega dva stiha definiše stanje kontrasta u kome se jedna žena može naći – sve zbog ljubavi“. Tu se prožimaju dualiteti, crno i belo, dan i noć, mrak i svetlost, tuga i radost, praznina i ispunjenost, toplina i hladnoća, san i java, ljubav i mržnja, dobro i zlo, muškarac i žena, život i smrt. Tako pesnikinja na svom pesničkom razboju tka gusto crno-belo tkanje, na kome se veoma retko nađe i poneka nit neke druge boje.
Osećanje ljubavi, kao što je svima poznato, izvor je neiscrpne inspiracije. Stvara ushićenost, donosi radost, volju za životom, ali često i osećaj da ljubav nije uzvraćena, ili to nije u dovoljnoj meri. Ipak, to čarobno stanje i osećanje ne nestaje tako lako, već nas tera da uvek iznova tragamo za njim i iznova se njime ushićujemo. Istovremeno, kroz slatke i gorke trenutke, sve jasnije i istinitije spoznajemo život, svet oko nas, druge ljude i konačno sebe same.
Zanimljive su slike kontrasta i dvojstva, kao i primer aliteracije, u sledećim stihovima:„Prepliću se dva lika, u naletu predaješ mi dušu, potom se sklupčaš i zanemiš“ (15). Pesnikinja nastavlja, pokazujući da njen lirski subjekat ne gubi prisebnost ni u trenucima kad shvata da su osećanja muške figure polovična ili iz nekog razloga prikrivena, nedovoljno iskazana: „Prolaze vremena razna, pozdravljam neka i predajem sebe, ali i ja ćutim dok ih opet sve vraćam tebi“ (15). U pesmi „ Daljina bliskog“, koja bi mogla da se nazove i „Blizina dalekog“, javlja se spoznaja: „Biti bliže ponekad je teže…Daljina nekako spaja, blizina nekada može i da razara“. (25). U neprekidnom traganju za srodnom dušom koju je negde već srela, Jelena Glišić istovremeno traga za svojim alter egom, drugim ja, za onim još neupoznatim ili nedovoljno upoznatim delom sopstva, a sve što je nepoznato, predstavlja tajnu i priziva strah. „ Ja sam ti i ti si ja, dva večno polomljena dela koja su se na vekovnom putu srela (26)…Nemoj da nestaješ i da se gubiš, jer nepregledna je šuma moga bića. Neistražene strane na koje ne smem da odem, možda čuvaju tajne duboke, skrivaju istine ključa“. „Ostrvo, ali nije usamljeno, samo je samo“ Ostrvo kao metafora u ovoj igri reči ukazuje na čoveka u opštem smislu koji je u svojoj najdubljoj suštini sam, i u konačnici teži onom najvažnijem i najtežem susretu, sa samim sobom.
Evo još jednog paradoksa: „Pijem što više, da rasteram manje, te oči dubine, koje tajnu opstanka drže. Iz stiha u stih, kroz slike kontrasta i dvojnosti, otkrivaju se osećanja i istine svima bliske, koje su svi nekad doživeli i proživeli. „ Da li je to bila ljubav kada me je u oba sveta opijenost vodila, nesanica stalno uspavljivala, a java mi snove budila“(48). Javlja se spoznaja da snovi osim poetske lepote imaju i drugu stranu, gorku i oporu. Neminovan je rastanak sa njima zbog sukoba sa realnošću koji nastaje onda kada im se previše poveruje i prepusti se zovu iracionalnog. „Zbogom snovi, zbogom…zbog čega, zbog neistine“(65). U pesmi „Ne postoji“, javlja se jedna misao ili osećanje koje nikom nije strano „ ja volim ono što ne postoji…, nadohvat mi je u vidu daha, taman da udahnem sklizne u nečijem pogledu“. Konačno, na poetskim terazijama Jelene Glišić, pesma „Tasovi“, „Dva lica na sceni borbe života i smrti. Dvoje u istoj duši dana i noći. Par oka, crno i njegovo belo. U spojenim telima ljubavi i mržnje, obitavaju u beskonačnosti, gore i dole. Sa svojim svetlostima i mrakom bore se dobro i zlo muškarca i žene.
Jasno je da je veoma teško postići ravnotežu tamo gde su kontrasti izraženi, gde se figure muškarca i žene pretvaraju u dva suparnika na život i smrt u gladijatorskoj areni. Može se naslutiti da će već u sledećoj zbirci ( u pripremi ) Jelene Glišić, svi međusobno suprotstavljeni elementi u ovoj dihotomiji crno-belog sveta, naći svoja nova i drugačija mesta i stvoriti jednu skladniju sliku muško-ženskog sveta, gde će se pojaviti i neki drugi, vedriji i življi tonovi.U neprekidnom plesu Erosa i Tanatosa, izvesno je da će dobro, ljubav, toplina, konačno sam Eros koji stalno teži obnovi života, za nijansu odneti prevagu nad večno prisutnom senkom Tanatosa.
Autorka: Jadranka Ž. Bjedov