Prikaz romana „Ivica vode“ Marka Pešića

„Ivica vode“ pomalo je atipičan roman, jer ne pripada u potpunosti jednom žanru ili pravcu, a opet pripada mnogim žanrovima. S jedne strane, roman se bavi kritikom postojećeg stanja u društvu, njegove prošlosti, kao i puta kojim može poći, pa je s te strane društveni roman. Pomalo je i bildungsroman, jer se bavi djetinjstvom i odrastanjem glavnog junaka, a istovremeno pripada i magijskom realizmu, jer upotrebom slikovitog prikaza mentalnog stanja nekih junaka potpada pod tu kategoriju. Takođe zalazi u svijet fantastike, jer govori o natprirodnim pojavama i svemu onostranom što je običnom čovjeku van domašaja razuma. Prema tome, samo na osnovu ovih činjenica, može se zaključiti da je „Ivica vode“ izuzetno zanimljiv roman koji mami čitaoca da ga ne ispušta iz ruku sve do posljednje strane.

Glavni motiv koji autor razrađuje kroz cijelu knjigu je motiv nasljeđa. Ovaj motiv se razmatra kroz dvije glavne linije romana. Prva je nasljeđe na nivou porodice i pojedinca, tj. svega onog što dobijamo od predaka, a prenosimo potomcima. To ujedno predstavlja i intimni momenat (ne nužno i prijatan) koji pripada samo članovima familije. Sudbinsko naslijeđe često je neizbježno, poput onog genetskog.

Tu je zatim naslijeđe na nivou šire zajednice, tj. društva i države. Takvo nasljeđe zovemo istorija. Istorijska previranja na ovim prostorima su više pravilnost nego izuzetak, zbog toga uslovljena je i naša svakodnevnica što, opet, uzrokuje naš odgovor i stav na društveno politička pitanja.

Za razliku od mnogih drugih pisaca koji svoju društvenu kritiku provlače kroz prizmu devedesetih, Pešić ovaj aspekt vješto izbjegava i svoj fokus usmjerava na ono što dolazi nakon toga, tj. period tranzicije. Neizostavno se mora spomenuti da autor društveno političku situaciju sagledava otvoreno i objektivno, bez krivih ogledala ideoloških skretanja. Treba priznati da ovakav pristup donosi dašak svježeg vazduha na književnu scenu.

Kako radnja romana bude odmicala, to će postajati sve jasnije da su lično i društveno nasljeđe teško prepleteni, čineći tako gustu mrežu međuzavisnosti. Živjeći i radeći u stvarnosti koja nas okružuje, bivamo uslovljeni da se oblikujemo, pokoravajući se toj stvarnosti ili pokušavajući da se odupremo.

„Ko sa đavolom tikve sadi, o glavu mu se olupaju“ stara je poslovica koja je uzeta kao lajtmotiv ovog romana. Upravo je tako zamišljena ova priča o porodičnom prokletstvu koje se prenosi naslijeđem s koljena na koljeno. Kada je baka glavnog junaka rađala sina, a zbog komplikacija, molila se svim bogovima, znanim i neznanim, svim svecima, a na kraju i samom đavolu ponudivši svoju dušu u zamjenu za dječakov život. Izgleda da je od svih bića koja su mogla nešto da učine, jedino đavo imao dovoljno sluha, te je tako sklopljena jedna bezbožna pogodba, duša za dušu, odnosno jedna duša za jedan život. Naravno, to je samo uvod u spiralu nesrećnih sudbina koje se odmotavaju onako kako slijedi priča opisana u ovoj knjizi. Kolo nesreće je prisutno stalno, ali je prisutna i stalna potraga za načinom da se to prokletstvo skine. I čovjek htjeo ili ne htjeo mora da se zapita da li je đavo zaista negativac u ljudskoj sudbini, jer pogodba je sklopljena, a on samo traži ono što je njegovo. Nije nikoga prevario, već samo traži ispunjenje pogodbe koju pri tome i nije sam ponudio, već mu je ponuđena.

Pešić majstorski razrađuje cjelokupnu priču do najsitnijih detalja, jer sve u ovom romanu podređeno je ljudskoj sudbini, a ljudska sudbina je upravo to što jeste – zbir okolnosti, ali istovremeno i dodatak svih izbora koje akteri načine u svom životu. Može li se prokletstvo skinuti? Na to pitanje ne postoji odgovor, ali postoji nada. Pa kada zlo zavlada, tu je uvijek nada, čineći ovaj roman svojevrsnom alegorijom na starogrčki mit o Pandori i njenoj kutiji.

Upravo višeslojnost ovog romana je onaj neophodni začin koji je potreban i samom djelu, ali i književnosti uopšte, a njega ovdje ima u pravoj količini. Nema ga previše da zamaskira ukus glavnog jela, a opet je tu da naglasi cjelokupno iskustvo.

Sam naslov romana, „Ivica vode“ asocira na vodu koja je došla do grla ili čak do usta, prijeteći da udavi čovjeka. Koliko čovjek može da ostane iznad površine? Može li da ispliva? Odgovori na ova pitanja su nejasni, ali jedno je sigurno – potonuće nije opcija.

Autor: Goran Došen

Izvor: Plavi krug

Related posts