Prikaz filma „Dolina smrti“ Mikelanđela Antonionija

Mikelanđelo Antonioni, italijanski modernistički filmski reditelj i scenarista, jedan od najuticajnijih estetičara filma, rođen je 12. septembra 1912. godine u Ferari, Italija. Diplomirao je ekonomiju na univerzitetu u Bolonji. Tokom studija snimao je 16mm filmove i pisao fimske kritike u lokalnom listu. Nakon završenih studija u Bolonji odlučuje da se posveti filmu i 1939.-e odlazi u Rim. Upisuje Centro Sperimentale di Cinematografia, slavnu filmsku školu gde izučava filmsku tehniku. Uz studije, sarađuje na uređivanju časopisa Cinema. Godine 1942. sarađuje kao koscenarista na filmu Pilot se vraća, slavnog italijanskog reditelja Roberta Roselinija, te kao pomoćnik reditelja na filmu Enrika Fulčignonija. Naredne godine odlazi u Francusku da bi asistirao reditelju Marselu Karneu. 

    Godine 1943. režira svoj prvi dokumentarni film Ljudi s Poa, koji ga svrstava među preteče filmske škole neorealizma. Bila je to priča o siromašnom ribaru iz doline reke Po, poludokumentarna studija o životu običnih ljudi. Svoju scenarističku sposobnost Antonjoni potvrđuje radom na filmu Tragični lov (1948.), neorealističkom delu Đuzepea de Santisa. Niz dokumentarnih filmova obeležio je rad Mikelanđela Antonjonija iz četrdesetih godina. Bio je to njegov period sticanja neophodnih iskustava na filmu, sazrevanja i izgradnje krajnje originalne i prepoznatljive autorske ličnisti jednog od najprefinjenjih stilista filmske umetnosti uopšte.

   Antonjonija već od prvog filma više zanimaju stanja duše i putevi ljudskih misli, nego drame siromaštva i ogoljena akcija. On počinje delovati u vreme kada se pokretu neorealizma nazirao kraj i kada su on i Federiko Felini, kao i njihov stariji kolega Roselini, nazreli nove probleme, one koji su uticali na nastanak tzv. renoviranog neorealizma ili neorealizma duše. To se vreme počinje suočavati sa sve većom duhovnom, moralnom i emocionalnom prazninom. Antonjonijevi junaci traže nešto što je izgubljeno u njima ili nešto čega u njima nema, a slute da bi nešto poput toga trebalo postojati. Kriza identiteta, otuđenje, apsurd i odsustvo perspektive prikazani su na jezivo surov način- praznina savremenog sveta lišenog emocija i duhovnosti ogledala se u oku Antonjonijeve izoštrene percepcije, oku kamere koja hladno beleži sva lutanja i frustracije savremenog čoveka. Antonjonijevi likovi se traže i u tom traženju pronalaze medija, drugu osobu, uz čiju pomoć rasuđuju o odnosu prema okolini, a ispituju i vlastito biće. I tako dolazimo do polazišta manje-više svih njegovih filmova, upravo je to njihova priča, a u toj priči nikada nema sretnog kraja. Nema ga, jer njegov junak nije raščistio sa samim sobom, pa su i njegove emocije skup doživljaja koja nikako da nađu uporište u spoljašnjem svetu- kada ga ionako nemaju ni iznutra, unutar sebe. U tom se pogledu zapaža njegova bliskost sa Ingmarom Bergmanom, zapravo s njegovim putovanjima čoveka prema srcu vlastite tame. I na kraju filma njegova junakinja ili junak moraju se po ko zna koji put zapitati šta su i tada najčešće dolaze do rezignacije, ali su barem nešto-dobro ili loše po nih-konačno spoznali.

    Pod uticajem filozofije egzistencijalizma Mikelanđelo Antonjoni je snimao filmove u čijem su središtu problemi savremenog čoveka. Nazivali su ga pesnikom s kamerom u rukama i neorealistom duše. Kritičari su smatrali Blow up njegovim najvećim ostvarenjem, svojevrsnim filozofskim traktatom o objektivnosti u modernom svetu.

    Istoričarka filma Virdžinija Rajt Veksman ovako je opisala njegov asketski stil: Kamera je postavljena na srednju udaljenost češće nego je približena, često se pomiče sporo: kadrovi mogu trajati dugo, bez rezova. Iako je svaka slika sve kompleksnija, sadržavajući više informacija nego što bi ga sadržavale u stilu u kojem je uokvireno manje područje… U Antonjonijevom radu moramo pohvaliti dužinu njegovih kadrova; on nas prisiljava na potpunu pažnju produžavajući kadar mnogo duže onda kada bi ga drugi već odrezali.

    Film Dolina smrti (Kota Zabriski), prvi je njegov film smešten u Ameriku, art film posvećen subkulturnom pokretu mladih s kraja šezdesetih, studentskim nemirima i najavi zloslutne materijalističke apokalipse, koji kulminira eksplozijom kuće na kraju filma ( simbolizujući raspad i raspršenje sna potrošačkogsveta i društva okrenutog isključivo materijalnim vrednostima) propraćena muzikom moćnih Pink Floyda(završnu scenu filma prati pesma Careful with that axe, Eugene, preuređena za potrebu filma), samo je dodatno učvrstio Antonjonijev kultni status. Antonioni je za muzičku podlogu filma angažovao Jerryja Garciju iz legendarnog kalifornijskog benda Grateful Dead, a uz njega muziku potpisuje već pomenuti, još legendarniji britanski sastav Pink Floyd. Antonioni je naručio i jednu pesmu od kultnih Doorsa, ali kad su mu isporučili pesmu L’America, sa njihovog poslednjeg albuma LA woman, nije je uvrstio u film.

   Nosioci glavnih uloga, mladi i nepoznati Mark Frechette i Daria Halprin, zapravo su glumili sami sebe (likovi ne nose slučajno njihova stvarna imena) – Frechette je bio militantni levičar koji je nakon snimanja filma uhapšen zbog oružane pljačke banke u Bostonu te osuđen na petnaest godina zatvora, gde je 1975., u dobi od samo 28 godina skončao navodno nesretnim slučajem, dok je Halprin napustila studije antropologije da bi nastupila u Antonionijevom filmu, a posle snimanja kraće je vreme živela u komuni s Frechetteom.

Mislim da je ovaj film o onome što ljudi osećaju. To je unutrašnji film. Naravno, lik uvek ima pozadinu, objašnjavao je Antonjoni svoju viziju filma Dolina smrti koji je naišao na brojne kritike i za koji su mnogi smatrali da je zapravo njegov politički obojen film o američkoj kontrakulturi, što je Antonjoni u potpunosti negirao. Mikelanđelo Antonjoni bio je pre svega vrhunski esteta art filma, kontemplativan i simbolistički nastrojen umetnik koji je svojom osobenom likovnošću davao specifičan duh i atmosferu filmu, reditelj koji je maestralno uspevao da poveže slike svojih monumentalnih pejzaža (ovaj put veličanstvene prizore kalifornijske pustinje) sa unutrašnjim svetom njegovih likova. 

    Mark tumači lik radikalnog levičarskog studenta na jednom  losanđeleskom univerzitetu krajem buntovnih šezdesetih, doba studentskih, građanskih, levičarskih i antiratnih nemira i pokreta usmerenih pre svega protiv vojnog angažovanja Amerike u Vijetnamu. On krade avion nastojeći pobeći policiji koja ga sumnjiči za ubistvo jednog od svojih pripadnika na demonstracijama; istovremeno mlada  hipi studentkinja  Daria automobilom putuje u Feniks kod svog šefa, građevinskog preduzetnika Lija . Radnja prikazuje kako se Mark i Daria putem slučajno sretnu, zaljube i dožive nekoliko sretnih trenutaka u kalifornijskoj Dolini smrti pre nego što ih sudbina razdvoji na tragičan i nasilan način.

   Dolina smrti predstavljala je dugo, unutrašnje, psihodelično, usporeno putovanje apokaliptičnim predelima uzburkane Amerike s kraja šezdesetih godina dvadesetog veka, metaforičnu viziju kraja jedne isprazne i materijalistički ogoljene civilizacije koja počiva na vlastitom bezdušnoj praznini naslikanu beživotnim predelima čuvene Doline smrti (najniža tačka na zapadnoj hemisferi, 86 metara ispod nivoa mora – pustoš sa ekstremno visokim temperaturama, pustinja, na neki način simbol praznine u ljudskim dušama). Ovim filmom koji slika duh jednog uzburkanog revolucionarnog vremena i eksperimentisanja sa psihodeličnim drogama i seksualnim slobodama (pre svega), koji su mnogi radikalni desničarski krugovi proglasili antiameričkim, Antonjoni na svoj artistički način duboko i simbolički uranja u suštinu sveta – sliku njegove otuđenosti, bezosećajnosti, površnosti, ispraznosti i krhosti koji na kraju nestaju u jednoj od najimpresivnijih završnih scena prelomljenih kroz objektiv filmske kamere.

   Antologijska scena eksplozije kuće, kojom kulminira ovaj legendarni film, jedan od simbola jedne revolucionarne epohe, predstavlja Darijinu viziju eksplozije usamljene i bezlične kuće građevinskog preduzetnika Lija – njenog bivšeg šefa i ljubavnika, modernističke kuće smeštene na pustinjskom obronku( uništenje jednog od simbola otuđenog sveta) – petominutna raskošna i uznemirujuća sekvenca (snimljena uz pomoć 17 kamera) obeležena ajzenštajnovskom  preklapajućom montažom (kuća u nekoliko navrata eksplodira u Darijinoj imaginaciji, vizijama koje se oslobađaju iza njenih sklopljenih očiju), zlokobno usporenom i apstraktnom vizuelizacijom uz zastrašujuće zvuke muzike kultnog benda Pink Floyd. Artefakti ispraznog potrošačkog kapitalizma (nameštaj, razne glupe sitnice, TV, odeća, hrana, frižider, deterdžent za pranje veša i gomila drugog nepotrebnog materijalističkog smeća)pretvaraju se u kaledioskopske boje i oblike, nestajući u raspadljivosti svoje suštinske ništavnosti i besmisla, praćeni jezom primalnog krika Rodžera Votersa i njegove preoblikovane pesme(za potrebe filma) : Careful with that axe, Eugene!. Na kraju svega (u nizu ponavljajućih, preklapajućih kadrova) pratimo i eksploziju Lijeve biblioteke (kao metafore besmisla saznanja jedne uzaludne civilizacije)sa hiljadama atomiziranih knjiga koje lete ka kameri Mikelanđela Antonjonija.

   Metaforički, na kraju filma, Antonjoni prikazuje eksploziju studentske revolucije i okončava u nihilističnom stilu vlastitu viziju kraja sveta rezom koji nas dovodi do smirujuće tišine nakon apokalipse – u krupnom planu pratimo Darijino prelepo, nasmejano lice, iza kojeg se prostire božanstveno, narandžasto nebo koje simbolički sugeriše svitanje nekog novog sveta, sveta oslobođenog materijalnih okova i mogućnost rađanja čovekove nove ere.

    Mikelanđelo Antonjoni je svojim univerzalnim i origalnim delom, pre svega svojom antologijskom tetralogijom otuđenja (Avantura, Noć, Pomračenje i Crvena pustinja) redefinisao koncept narativnog filma i sukobio se sa tradicionalnim pristupom naraciji, realizmu, drami i pogledu na svet. Stvarao je zagonetna i zamršena dela, odbacivši razvoj radnje u korist kontemplacije. Fokus je usmeravao na sliku i dizajn filma, mnogo više nego na likove i priču. Privlačile su ga Sartrova i Kamijeva književnost i filozofija, njihov egzistencijalistički pogled na svet. Stvarao je filmove u čijem središtu su bili problemi savremenog čoveka i smatrali su ga pesnikom sa kamerom i  neorealistom duše.

    Ljudsku usamljenost, otuđenost, emotivnu neprilagođenost i duhovno odumiranje pretočio je svojim dugim i kontemplativnim kadrovima u jedinstvenu filmsku estetiku, prelomivši kroz objektiv svoje autentične kamere dušu modernog, obezglavljenog čoveka i odsjaj njegovog usamljenog, ranjenog srca.

Foto: Pinterest

Autor: Dragan Uzelac

Related posts