Prikaz knjige „Putovanje u hiperdimenziju“ Milovana Šavije

Knjiga koju vam predstavljamo  pokušava da odgovori na pitanja:

. Da li ima alternative verovanju da se posle jednokratnog života    sjedinjujemo  sa tvorcem u večnom životu?

. Gde je dom duša? Šta je hiperdimenzija?

I poziva nas da  razmislimo:

. Da li je verovanje u reinkarnacije, koje je duboko ukorenjeno u istočnjačkim tradicijama, primenjivo u današnjem zapadnjačkom modelu tumačenja stvarnosti?

. Da li smo mogli da utičemo na prethodne živote, te da li i kako možemo da utičemo  na sadašnji i  na one  buduće ?

Ogromna većina pripadnika takozvane zapadne civilizacije proživi najveći deo svojih života savršeno ukalupljeni u matricu one otrcane melodrame ispunjene uglavnom banalnostima i besmislicama, da bi se pri samom kraju prikačili na proceduru za veštačko održavanje života, kako bi ga uz pomoć lekara i lekova očajnički produžili za još koju godinu, verujući do kraja u obmanu da se, kako reče Šopenhauer, svojim rođenjem prvi puta pojavljuju kao telesno biće na ovome svetu, i da se na njemu više nikada neće pojaviti. Međutim, ima na tom Zapadu i onih koje još uvek progoni crv sumnje da, što se tih ljudskih života tiče, nije sve tako jednostavno i obeshrabrujuće, a shodno tome prožima i slutnja da taj život ipak ima neku dublju svrhu i značenje koje prevazilazi puko jednokratno trajanje, a kojima se ne čini dovoljnim čak i utešno ohrabrenje monoteističkih religijskih sistema da posle tog jednokratnog trajanja dolazi sjedinjenje sa tvorcem i večni život.

Odgovore na svoje sumnje  oni bi možda mogli da nađu u knjizi Putovanje u hiperdimenziju,(izdanje Portalibris 2022.)u kojoj je nagoveštena mogućnost da se stvarnost, čiji su protagonisti, može tumačiti i shvatiti na sasvim drugačiji način, ali isto tako i mogućnost da iza te stvarnosti, postoji još jedna stvarnost koja funkcioniše na sasvim drugim principima, a koja itekako utiče na onu u čijem okrilju se osećaju nesigurnim, uskraćenim i nedorečenim. Ono što što će se čitajući tu knjigu učiniti još intrigantnijim je i mogućnost da se iz te stvarnosti utiče ne samo na život koji trenutno žive, nego se uticalo i na sve one prethodne živote koje su već proživeli, ali će se uticati i na one buduće.

U toj knjizi se prkosi ne samo pojednostavljenom shvatanju života, nego i samoj smrti, koje zapravo i nema, što je nagovešteno u posveti:

Ovu knjigu posvećujem mojoj voljenoj supruzi

sa kojom sam, za vreme dok sam je pisao, zajednički

prošao težak put od njene smrti do novog

venčanja, kojem se, ja čvrsto verujem, oboje

radujemo.

A kasnije razjašnjeno na samom početku predgovora, u kojem se navodi šta je slavni Karl Gustav Jung  rekao, inspirisan onim što je doživeo kada je 1944. pretrpeo srčani udar i bio na granici smrti:

                                           „Smrt je najteža moguća stvar kada se posmatra

                                           izvana. Ali jednom kada je doživite i kročite u nju

                                           osetićete takvu kompletnost, mir i ispunjenje da

                                           sigurno nećete poželeti da se vratite.”

Ukoliko je prethodno pažljivo pročitao posvetu, onda verovatno budućem čitaocu neće biti teško da dokuči barem jedan od razloga zašto je autor na samom početku kratkog predgovora citirao slavnog Karla Gustava Junga. Taj razlog bi mogla biti smrt, koja se pominje u oba kratka teksta. A ako se taj isti čitalac zaintrigira i pročita knjigu do kraja onda bi mogao da otkrije da je ipak možda moguće, zaobišavši tu istu smrt, ili je shvativši onako kako ju je doživeo Karl Jung, pomiriti dva naizgled nepomirljiva događaja u ljudskom životu, kao što su sahrana i svadba, a samim tim i korigovati svoju ličnu predodžbu o tom ozloglašenom fenomenu o kojem je Jung stekao tako uzvišeno mišljenje.

Jer, čitajući knjigu primetiće sigurno da se njegovo ime i sve ono čime se tokom svoje plodne naučničke višedecenijske misije bavio veoma često pominjalo, i da su ga citirali skoro svi autori koji su u knjizi predstavljeni. Tako da će biti više nego očigledno da misao Karla Gustava Junga čini suštinu ne samo onoga što se ovom knjigom htelo predstaviti i otkriti, nego i napora koji se već više od jednog veka ulažu kako bi se u potpunosti uobličila alternativa već odavno prevaziđenom kartezijanskom dualizmu, to jest onoj dihotomiji između uma i materije. Te će shodno tome morati također biti očigledno da smrt ne može ni u kom slučaju biti tako strašna kao što su je „navikali”, ako o njoj na tako uzvišen način govori jedan takav autoritet.

A da bi stigao do one pomenute svadbe  glavni junak u ulozi naratora se nakon sahrane otisnuo na putovanje koje će ga sticajem okolnosti, koje je svojom radoznalošću samo delimično sam isprovocirao, odvesti do cilja o kojem na samom početku nije mogao ni sanjati, a pogotovu što na tom početku nije uopšte imao nikakvog cilja. Na tom cilju će se ipak naći, kako će mu se učiniti, uglavnom zahvaljujući onim okolnostima koje pripadaju domenu Jungovog koncepta sinhroniciteta kao  koincidencija koje odražavaju dubinske veze između smisleno povezanih događaja  iza kojih stoje potpuno novi zakoni univerzuma, čije se dejstvo pruža izvan prostora, vremena i fizičkih uzročnosti.

Sluteći da mu, u suočenju sa takvim protivnikom kao što je smrt, koja u svetu utemeljenom na materijalističkoj paradigmi predstavlja još uvek nepremostivi bauk, može  najviše pomoći reinkarnacijski model tumačenja stvarnosti, autor je na samom početku okupio oko sebe probrano društvo autora koji će mu svojom ekspertizom u toj oblasti pomoći ne samo da pokuša pronaći odgovore na neka pitanja koja su ga nakon sahrane mučila, nego da konačno napravi u svojoj glavi dugo odlaganu smenu paradigmi. Da onu po kojoj duša nakon kraja onog jedinog telesnog života odlazi u Carstvo božije, koje nije unutra u nama, kako reče Sveti Luka, nego negde na nebesima, smeni onom reinkarnacijskom, prema kojoj duša pre nego što se spoji sa svojim tvorcem, to jest Bogom, kojeg je i sama deo, ima na rapolaganju mnogo života, to jest mnogo tela, na svom dugom, uzbudljivom i iznad svega kreativnom putu ka prosvetlenju i sjedinjenju sa tvorcem.

Teorijski deo putovanja na koje se narator otisnuo počeo je sa Amitom Gosvamijem, kvantnim fizičarem i njegovom knjigom „Fizika duše” (Physics of the Soul), zatim slavnom američkom novinarkom Rut Montgomeri i njenom knjigom „Ovde i u nastavku “ (Here and Hereafter), pa legendarnim spavajućem prorokom Edgarom Kejsom, zatim čuvenim psihijatrom, specijalistom za hipnotičku regresiju, Majklom Njutnom, čije su čak tri knjige: Putovanje duša, Sudbina duša i Sećanja na život posle života ušle u uži izbor literature za taj kratki kurs iz reinkarnacije, te njegovim kolegom Janom Stivensonom, koji se proslavio proučavanjem i naučnom verifikacijim spontanih dečijih sećanja na prethodne inkarnacije. Da bi se na kraju kao šlag na tortu tom društvu pridružila francuskinja Kris Hardi, psiholog preobraćen u kvantnog fizičara i kosmologa, sa knjigom Living Souls in the Spirit Dimension (Žive duše u spiritualnoj dimenziji).

Tako se pri kraju tog putovanja, koje je trajalo tačno dva meseca, uz pomoć kvantne mehanike, svedočanstava o onome što su doživeli pacijenti tokom seansi duboke hipnoze, čitanja onoga što je spavajući prorok govorio u stanju samoindukovanog transa, dečijih spontanih sećanja na prošle živote, te onih bajkolikih priča Kris Hardi o svojim brojnim susretima sa duhovima mrtvih i živih, ali i slavnih, glavni junak ove knjige ne samo i sam preobratio u poklonika tradicija čije poreklo seže hiljadama godina duboko u  ljudsku prošlost, nego i našao u hiperdimenziji, koju je patentirala upravo Kris Hardi. A to je ona dimenzija u kojoj obitavaju duše i koja prožima čitav univerzum, uključujući i materijalnu stvarnost u koju one samo povremeno navraćaju.

Na početku treće etape tog putovanja neki glas, koji nije došao iznutra, već odnekuda odozgo, je glavnom junaku sugerisao da bi trebalo da počne da piše i zapisuje sve ono što se dogodilo, kao i ono što još treba da se dogodi. Tako će narednih pet nedelja u nekom neobjašnjivom spisateljskom transu biti napisana ova knjiga. Na čitaocu je da, nakon što je pročita, proceni da li je takav tekst bilo moguće za tako kratko vreme napisati bez pomoći iz hiperdimenzije, a u tu pomoć autor uopšte ne sumnja i što smatra jednim od elegantnih dokaza da ta hiperdimenzija zaista postoji i da se iz nje na suptilan način rukovodi i upravlja sa svim onim što se događa sa ove strane onog „nelokalnog prozora” kako ga je nazvao Amit Gosvami, ili „vrata percepcije” Oldosa Hakslija, kroz koje se vrši međudimenzionalna komunikacija  . Zbog toga, ali i zbog već pomenute okolnosti da je osetio da se i sam u njoj našao, knjigu je naslovio: Putovanje u hiperdimenziju.

Možda će se činiti čudnim zašto se autor u ovom predgovoru ne obraća u prvom licu, nego govori u trećem licu o glavnom junaku. Razlog je upravo hiperdimenzija, koja je po svojoj prirodi i ustrojstvu van prostora i vremena, tako da je osobi koja je u njoj praktično nemoguće razlučiti ono što se navodno stvarno dogodilo, od  onih hipotetičkih mogućnosti koje čekaju da ih svest izabere i uz pomoć kolapsa talasne funkcije pretvori u stvarnost, ili da se ispune svi potrebni uslovi svrhovitosti i značenja, pa da se prema Jungovom zakonu sinhroniciteta dogode. Drugim rečima, živeći u stvarnosti koja je kontrolisana iz područja hiperdimenzije, a koja je i sama na neki nedokučiv način njen deo, nije lako dokazati da li se sve ono što u toj stvarnosti doživljavamo, stvarno događa, ili su to tek delovi onih silnih mogućnosti koje tek treba da se dogode, a u kojima mi kao statisti igramo fiktivne uloge. Nakon pažljivog čitanja knjige neće biti teško doći do takvog zaključka.

Uzimajući to u obzir autor je žanrovski knjigu proglasio romanom, a sebe i suprugu, sa kojom je čitavo vreme vodio dijalog, pretvorio u glavne junake tog romana. A usput još i primetio da ga njegov prvi roman neodoljivo podseća na one prve romane napisane u antičkoj Grčkoj. Šema je gotovo identična. Dvoje zaljubljenih bivaju sticajem okolnosti rastavljeni, da bi se nakon silnih avantura i preokreta ponovo sastali i proživeli ostatak života u sreći i ljubavi. Jedina razlika je da će se u njegovom romanu glavni junaci sastati tek u sledećem životu, sa mogućnošću da rastanaka i sastanaka, te sahrana i svadbi, bude još ko zna koliko. Jer, kao što je neko jednom davno rekao: „Nije teško umreti, već je teško ostati mrtav.” 

A za one koji bi se na osnovu izloženog još uvek dvoumili da li da se upuste u čitanje te knjige možda bi u donošenju konačne odluke moglo pomoći ono što je o knjizi rekao Dr Semir Osmanagić, arheolog, svetski priznat ekspert za piramide, istraživač sakralnih energija i semantičkih polja, te neosporni autoritet u oblasti ezoterije i transdimenzionalnih aspekata stvarnosti:

„Autor nas vodi na jedinstveno i uzbudljivo putovanje, od potpunog bola do nade, u jedan sasvim novi univerzum, u hiperdimenziju. To je dom duša. Tokom pet nedjelja nastajao je roman s dijalogom koji se odvija van vremena i prostora. Padaju lanci materijalističkog pogleda na svijet, razotkriva se smisao života i prodire u suštinu duhovne građevine kojom smo okruženi.  

Ovaj roman je poziv radoznalim dušama da se i same otisnu u spiritualnu avanturu. Na tom putu će odrediti svoju vibraciju i to će im pomoći da shvate koliko daleko su od različitih formi kosmičkih ljubavi. Autor i glavna junakinja su pronašli svoju.”

Autor: Milorad Antonić

Izvor: Sedma sila

Related posts