Koji, vrednosno značajan, trenutak je prelomio da bude izrazito društven, verovatno ni sam ne bi znao da odabere. Da li je to bila brojčano mnogoljudna seoska porodica u čijoj je atmosferi, kao najmlađi član, rastao, pod moguće nekim neznatnim privilegijama koje najsitnijem detetu po pravilu pripadnu, ili su to bile radne akcije u kojima je s ponosom učestvovao, domovi u kojima je okružen sličnima sebi, gladnih znanja, stanovao, ili tek briga za čoveka, ma kog, ne samo svog bližnjeg, tek, uvek je bio dobro prihvaćen. Prihvatio je uzuse kojima ga je otac obasipao i nikad se rada nije stideo ni lišavao. Naprotiv!
Bio je skroman, ali ne i takvog znanja. Tokom godina se trudio da napreduje, čak je i u poznim godinama savladao rukovanje računarom, što vremešnima i ne biva tako lako.
Sve su ga oblasti interesovale, premda je bio zaljubljenik u svoje zanimanje i nije žalio vremena da mu se posveti bez rezerve. Prepešačio je uzduž i popreko mnoga ogledna polja i zasade u zemlji i inostranstvu, kalemio ruže, iz ljubavi gajio voće i povrće, sezonsko cveće za svoju dušu… U mladosti goran, kasnije rekreativni planinar, izletnik. Kao penzioner, između ostalog štiva, bio je pasionirani čitalac biografija poznatih ljudi. Tajnama svemira se divio, na dolazak tzv. zelenih se mentalno pripremio. Kopkalo ga je da sazna, da spozna, da učestvuje.
Pratio je reklame za poboljšanje stanja boljki i neretko je, bez obzira na cenu, preparate naručivao. Život u nadi da može biti bolje, kvalitetnije, izvesnije, nije menjao za učmalost i prepuštanje sudbini sve dok ponovljeni moždani udar nije učinio svoje.
Onima koji su ga srdačnog poznavali, ostaje da ga po dobru i poštenju u srcu pamte.
I iza njega neka žive smernice i dela, njegova je ruka uređenje velikog kovačičkog parka davnih godina entuzijastično započela, u centru mesta, potom dvestotu godišnjicu doseljavanja Slovaka u današnji grad propratila prikladnim osmišljavanjem brežuljka od rastinja kako bi godišnjica bila vidno svečano obeležila. Zaslugom njegove inicijative oblačinske višnje u janošičkom kraju se prkosno talasaju. A ime osta cenjeno i u Karadžu, blizu Teherana gde je godinama kao stručnjak u poljoprivredi radio, ne samo kod onih koji su imali priliku da ga upoznaju već i onih generacija koje su prispele potom i znaju ga po čujenju. Čast je.
88 SEĆA
Džeparim pohlepno po uspomenama,
nalazim u njima evidentnu snagu
koje prisutne danas ima tek u tragu,
ne dam na spominjanja prošlog – ljagu.
Ne dopuštam da se naknadno drugačije kroji,
da se priča kako bilo nije ustroji,
beše, golim okom vidljiva, uzlazna putanja
vredna daljeg, s kolena na koleno, pominjanja.
Od seoskog dečačeta priča načeta,
smederevskog marljivog srednjoškolca,
zemunskog diplomca i magistranta
koji život odgovorno prihvata i ne zanoveta.
Službovanje od vojvođanske Padine krenulo,
preko Kovačice i Pančeva do Zemun Polja,
o, kako prostrana behu, njemu beskrajno draga,
inspirativna, daleka od Juge, iranska polja.
U Aziji je vrhunski prihvaćen bio,
nema ko ga u struci po dobru nije zapamtio,
proizvodnju kukuruza je na noge postavio,
mnoga je zasejana polja prošpartao.
Prijatelj svima iskren je u svakoj prilici bio,
zauzvrat istu meru nije tražio, nakon braće:
baštovana, berberina, stolara i školskog domara
i sestre domaćice najučeniji na Zemlji proboravio.
Obrazovanjem se nikad nije hvalio,
odašiljuću vredanoću nije skrivao,
poslu je puno toga svesno podario
ne sumirajući da li mu se skromnom vratilo.
Bolest ga je energetski znatno omela,
kao bajka se život nije završio,
da može da išta momentalno kaže,
ne bi se, pomirljiv, ni na šta žalio.
Uvek se: „Da ne bude goreˮ, nadao,
u pristupačne komšije nasmejanog lika spadao,
pozitivno je na sutrašnjicu gledao
dok je dane i noći do 88 leta ređao.
Nas dvoje je za sobom ostavio
da se u ljubavi bratski negujemo,
krv nam je uzburkanu podario
da njom kako znamo rukujemo.
Autorka: Snežana Marko-Musinov
Foto: Pinterest